piše: Stjepan Poljaković
„Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku;
one što mrklu zemlju obitavahu
svjetlost jarka obasja.“
Tama nad Izraelom trajala je 400 godina, toliko je prošlo od objava zadnjega proroka. U tome vremenu izabrani je narod krvario i trpio agresiju svih velikih sila koje su osvajale njihovu zemlju.
Isčekivanje Mesije nikada se nije činilo uzaludnijim, mnogi su pomislili da ih je Bog zaboravio. Velikaši su se oslanjali na snagu oružja ili vještinu diplomacije. Svećenstvo je čuvalo svoje pozicije i nastojalo podgrijati kakvu takvu nadu.
Jednoga dana na kraljevskom dvoru se pojavljuju, nazovimo ih, tri znanstvenika Proučavali su karte i spise i analizirali znakove. Jedna zvijezda nagnala ih je da krenu na put u nepoznato. Slijedeći ju došli su preko Jeruzalema do Betlehema.
Obavijeni duhovnom tamom nikome od ondašnje židovske kreme nije palo na pamet da bi to moglo biti ispunjenje proročanstava. Kralj Herod je u strahu za prijestolje naredio pokolj muške djece.
Koliko se naše vrijeme razlikuje od ondašnjeg vremena?
Opterećeni brigama i okovima tradicije i navika, kako mi danas doživljavamo Božić?
Koliko smo svjesni i koliko vjerujemo da se tamo u Betlehemu doista rodio Mesija, izbavijetelj u čijem imenu, Emanuel – s nama Bog, se krije najljepša vijest?
Bog nikada nije i neće odustati od plana spasenja.
Cijela Biblija od postanka do otkrivenja govori baš o tome, o planu spasenja.
Svjetlost zvijezde nad Betlehemom svijetlost je koja može zasjati u srcima svih onih koji su spremni povjerovati. Pogasimo na trenutak sva ona umjetna svjetla oko sebe i pokušajmo se na trenutak riješiti okova tradicije i navika. Zastanimo svi zajedno i pokušajmo u svome srcu pronaći tračak svjetlosti i vjere. Biblija je odlično gorivo za pojačavanje toga svjetla. Uporno se ponavlja kako Božić nije na trpezi. I nije. Ljepota i snaga Božića je u njegovoj suštini.
„Uistinu, Bog je tako ljubio svijet
te je dao svoga Sina Jedinorođenca
da nijedan koji u njega vjeruje
ne propadne,
nego da ima život vječni.“ (Ivan 3.16)
Ljubav Božja nema granica i neshvatljiva je umu zaraženom grijehom, obavijenome tamom beznađa i sputano okovima briga, straha i predrasuda.
Okruženi tmurnom svakodnevicom sličnoj onoj iz vremena Kristova rođenja pozvani smo tragati za svjetlom, izvorom vjere i nade. Božji poziv važio je i važi za sva vremena. Stvoritelj neba i zemlje, naš dobri Otac želi da u radosti Božića prepoznamo ljubav koju ima za sve nas. Ona se neda izmjeriti ničim vidljivim, za nju nam treba vjere koliko je zrno goruščićino.
Dajmo Bogu šansu, posvetimo mu komadić svoga vremena i sačekajmo. Iskustva onih koji su to napravili kažu da se u tim trenutcima događa čudo. U srcima onih kojima su spremni vjerovati rađa se Božić.
Borba naraštaja u kojem živimo u suštini nije egzistencijalna, svi mi se svakoga dana borimo za vjeru u neko bolje sutra. Suočeni s nemirima i nevoljama oko sebe tražimo jednu svijetlu točku, osobu kojoj se može vjerovati.
Sve nas zajedno izazivam da se zagledamo u suštinu Božića. Svima želim da sjaj Betlehemske zvijezde obasja svako srce spremno vjerovati.
Čestit i svakim blagoslovom ispunjeni Božić želi vam vaš Panonski periskop.