piše: Stjepan Poljaković
Zgodno je kad neki vama važan datum možete povezati s datumom kojeg pamte i oni oko vas.
30.05. 1990. Prvi Dan državnosti, tako ga prozvaše, a ja sam ga prozvao “danom moga obraćenja”. Pišem ovo nekoliko dana nakon 35. te godišnjice. Imam više razloga za odgođeno pisanje.
Nije lako pisati reda radi i ne vidim smisla tome. Htio sam vidjeti kako ću provesti jubilej i dane oko njega. I na kraju, uzeo sam si za pravo možda i dužnost da filtriram riječi. Volim pričati ali sam svjestan inflacije riječi i težine riječi. U nastojanju da iza rečenoga stojim izbjegavam odmah dati sud viđenome, doživljenome. Ako nakon „žvakanja“ i razmišljanja i dalje smatram važnim tek onda tražim način i oblik da to izgovorim ili zapišem.
I doista, svaki od tri dana prije i poslije jubileja je imao svoju simboliku i poruku koje ću za sada sačuvati za sebe.
Pišući o jubilejima imamo problem, da li sada nabrajati i prisjećati se doživljenoga ili staviti naglasak na današnjicu?
Biblijska priča o sijaču koji sije na razne podloge opisuje različite ljude i različite načine u kojima se rod prima. Iz moje prizme usudim se reći i različita vremenska razdoblja u životima svakog pojedinca.
Pojedine lekcije naučimo i zapamtimo od prve a neke stjecajem okolnosti Bog mora ponovo presijavati, vrtlari znaju kako to već ide. Postoje stvari koje (ne)rado radimo ali bez njih nema rađanja roda. Postoje procesi koje moramo iznova ponavljati a nama se često ne da.
U priči o lozi i trsu Krist nam slikovito opisuje što je ključno, biti ukorijenjen, ukopati se i nastojati iz korijena crpiti snagu za ono što nas čeka.
Ne jednom kroz godine sjetih se da je priprema mene kao tla za sjeme trajala najmanje dvije godine, sama završna sjetva je trajala tri dana.
I danas vjerujem u ono što sam suštinski povjerovao prije 35 godina. Je li to rodilo nekim plodom? Nije do mene da o tome sudim, Bog, ljudi i vrijeme će reći svoje. Ja mogu reći da, ma kako bilo, ne nađoh razloga ni povoda povjerovati u nešto drugo.
Ako ćemo iskreno, prolazili smo i prolazimo kroz faze, periode, oblike vremena i to nas oblikuje. Budemo i vrući i hladni, i hrabri i jadni i slabi i jaki, i mudri i ludi, ali iza svake faze povlačimo crtu, iz svake faze naučimo lekciju i ako ne jednom zaključimo isto, onda imamo temelj.
Iz svake faze i svih oblika ja sam zaključivao i danas zaključujem isto. Ne vidim razlog a samim time smatram da JA nemam izbora, (za rad svoga dobra); nego nastaviti vjerovati u to da je smisao života vjerovati Bogu i služiti mu u mjeri i svjetlu vjere koju JA imam.
JA s velikim slovima pišem da naglasim da je to moja osobna odluka i stav koji ne želim nikome nametati.
Ne jednom zaključih da sam makar zanimanje odabrao po darovima koje sam dobio. Zaključih da sam za ovo što danas radim dozrijevao i odrastao prolazeći razne vrsti „obrade“. Dugo sam tražio način i oblik po kojem ja mogu, ako uopće mogu, utjecati na ljude oko sebe. Sada vidim da se sve slagalo i složilo kako i kada treba.
Svoj posao smatram pozivom i kroz njega sam naučio predragocjene lekcije. Smatram se blagoslovljenim što sam shvatio i uvidio da „imati“ nije vezano za materijalno koliko za duhovno. Godinama sam se osjećao inferiorno jer nisam bio netko tko je stjecao, umjesto imetka dobio sam priliku zaviriti u „Božje svetinje“ (Psalam 73.17) i sagledati stvari iz puno dublje perspektive od one materijalne.
Hvala Nebeskom sijaču što mu nije dodijalo sijati, po potrebi presijavati i blagoslivljati, zalijevati svim potrebnim blagoslovima.
Hvala mu što me s vremena na vrijeme pusti da „zviznem glavom o zid“. Nakon toga se okrenem iza sebe i zagledam se podrobnije ne bih li našao, prepoznao ono što sam u jurnjavi do zida previdio, da jasnije vidim zašto sam uopće završio na zidu?
Izazov je u svijetu u kojem si Sluga, nastojati izabrati ritam življenja koji tebi paše, odlučiti se vjerovati samo i jedino u ono što ti Bog po svome Duhu i tvojoj savjesti nalaže. Odustajanje od toga izazova znači odustati od sebe, dozvoliti da nas drugi vode i upravljaju nama.
Ako bih sudio po iskustvima iz zadnje godine, Bogu je od stanja u kojem prihvaćamo izazov, važnija naša vjera u njega i njegovu namjeru da pristajući na izazov uspijemo.
Ne jednom smo planirali ili pomislili kako ćemo na izazov odgovoriti kada za to budemo imali uvjete. Onda shvatismo da smo na najveće izazove pristajali (gotovo) uvijek kad smo bili najočajniji, kada nismo imali drugog izbora.
Iskreno, ako sam samo ovo shvatio i prihvatio, smatram da je moj život imao smisla i da je će mi budućnost biti mirnija i svjetlija no što sam se nadao.
Hvala Bogu na svima vama koje sam sreo i s kojima sam više ili manje dijelio vrijeme iskustva i blagoslove. U želji da toga bude i više i kroz više godina pozdravljam vas do prve prilike za čitanje, slušanje ili druženja.
Od mnogih prigodnih stihova odlučih se za one iz 116. Psalma.
Što da uzvratim Jahvi
za sve što mi je učinio?
Uzet ću čašu spasenja
i zazvat ću ime Jahvino.
Slava i hvala Stvoritelju na svima i svemu do sada.