Dijana Jelčić-Starčević
Budi uvijek dijeteveselja i sreće
jer što više rasteš
i brige su veće…
Zapisano u dječjem spomenaru, na Badnjak davne 1958 godine.
Nevidljivi iluzionist stoluje na sceni života. Poziva nas na gozbu Anđela, daruje nam trenutke sreće. Ne smijemo dozvoliti zrelosti da zaustavi let bijele golubice, te tankoćutne titraje začudnosti, te iskrene dječje znatiželje.
Ne smijemo se zadovoljiti tek letimičnim pogledom u galeriju uspomena. U njoj se kriju naše prohujale žudnje i čežnje.
Može li se ljubav vidjeti?… pitaš me…
Ljubav se ne gleda, ona se osjeća. Očima vidimo sve osim obod zjenice i krug irisa iza kojeg se rađa ljepota. Ljubav se krije u biserima nutrine, živi iskričavim iskonom u žiži, u srži bitka. Njome gradimo mostove među ljudima, tim nama bliskim, paralelnim svemirima, odgovaram.
Zov ljubavi se ne sluša, on se ćuti čulom čujnosti. Oživljavaš bajku. Glas ljubavi izranja iz odeona sna. Odzvanja kao rapsodija boja, simfonija mirisa, sonata od okusa i pretače u pjesme, eseje, priče. Usrećuje nas, obznanjuješ istinu
Čujem odjek dijaloga između homo fabera i homo ludensa u sebi. Sučeljavanje misli i osjećanja. Čujem tišinu neizgovorenog. Svjesnost je ogrnuta svilenkastim velom uspomena, utkana u čipku pamćenja, tihujem.
Kukičaju je tri Moire ubrizgane u tajanstveni kod genoma. Nitko, do nas samih, ne kroji odoru sudbine, tvrdiš osmijehom…
Budimo hazarderi u igraonici sreće, uzdignimo Nikin stijeg nad zlim slutnjama, sumnjama, strahovima. Igrajmo se, budimo iluzionisti trenutka, budimo luckasti, zaneseni, budimo egoistični, okrutni, samilosni, budimo znatiželjni i gladni spoznaje, žedni znanja, budimo i ostanimo dijete veselja i sreće…