TUZLA

piše: Filip Ćorlukić ...iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”

U Tuzlu smo stigli u kasno poslije podne. Iz vlaka smo s lijeve strane vidjeli željezničku postaju, koja se nalazila u velikom parku, a iza nje ulica i gradske kuće.

Međutim, otac nas je izveo iz vlaka na suprotnu stranu, s koje je pogled pucao na oranice, i samo dvije udaljene kuće. Vrijeme je bilo izrazito tmurno i mi smo uskim, blatnjavim puteljkom krenuli prema lijevoj, manjoj.

Bila je to mala stara prizemnica, sa samo dvije prostorije, bez struje i vode. U dvorištu su bili kokošinjac i svinjac. Namještaj nam još nije bio stigao, pa je Marija otišla u obližnji vrt i iskopala dosta krompira, koji smo ispekli u otvorenoj vatri.

Kulhanekovi su nam bili jedini susjedi. Oni su stanovali u onoj drugoj kući koju smo vidjeli s kolodvora, a koja je od naše bila udaljena oko dvjesto metara. Stari Kulhanek se bavio voćarstvom i povrtlarstom. Bio je to krupan čovjek, izrazito crvena lica, zbog čega smo ga zvali Crveni dida. Imao je dva sina iz prvog braka i suprugu, kojoj ne znam imena, jer smo je po bosanskom običaju svi zvali po muževu imenu, ili prezimenu. Nju smo zvali: Kulhanekovica.

Bila je smiješna, izrazito niska, a jer je imala nekakvih problema s kukovima, hodala je kao patka. Ona nas je često posjećivala i mnogo je pričala. Obično se hvalila da je iz ugledne, bogate fojničke obitelji i optuživala moža da ju je oženio samo radi njezina bogatstva. Stalno se žalila na pastorke da je ismijavaju, a nakon što je pri jedinom porođaju pobacila dijete, stalno su joj pjevali: «Teta Beteta, ostala bez djeteta». Za Božić nam je darovala vrlo zanimljive darove za božićnu jelku, ali jelku još nismo imali. Najzanimljiviji su mi bili vrtuljci koji su se postavljeni iznad svijeće vrlo brzo vrtjeli. Uz to smo dobili nekoliko vrlo lijepih, velikih poculanskoh figura. Vjerojatno su izrađene u Austriji, ili Českoj. Moj brat je čuvao jednu malu pticu sa širokim, jako otvorenim kljunom, tako da može služiti kao pepeljara.

Krajem te zime smo se preselili u željezničku kuću (“wekterhaus”), odmah kod prve skretnice na ulazu u željezničku postaju. Bila je to malo veća i solidno građenja kuća, a premda smo i tu imali samo dvije prostorije, bilo nam je mnogo, mnogo bolje. Kao prvo, nije bilo blata i škola nam je bila bliže. Prvi puta smo u kući imali elektriku, a u dvorištu česmu. S jedne strane kuće je bila pruga, a s ostale tri strane, veliki park, odvojen od našeg dvorišta žičanom mrežom.

Tu je bio i naš pas Žujo, kojega smo imali još u Vrhovima, a kojega ću ovdje spomenuti zbog jednog posebnog događaja. Bio je to vrlo oštar pas i stalno je morao biti vezan. No, sa mnom se rado igrao i mogao sam ga gnjaviti do mile volje. Jednom prigodom sam ga gledao kako pohlepno jede iz posude u koju mu je moja majka upravo nasula hranu. Sagnuo sam se i zagrlio ga, a on je naglo podigao glavu i ugrizao me za usnicu.

Ja sam zavikao i nastala je strka. Uskoro je došla Bemovica, supruga željezničkog majstora Bema, i donijela malo žutog graha. Uvjervala je moju majku da će rana najbrže zarasti ako se na nju

stave polovine graha iste boje kakav je i pas. “Hvala bogu da sam imala žutog graha” – govorila je. To su i učinili, ali se ne sjećam kako su mi zaustavili krv, ni kako su mi povili ranu. Flastera mije bilo.

Kad je otac došao s posla, rekao je da odmah moramo liječniku, jer je pas možda bijesan. Otišli smo željezničkom liječniku dr. Mujbegoviću. On se strašno ljutio zbog graha. “Pa nismo divljaci, nije ovo Afrika”, govorio je. On je odlijepio grah i očistio ranu, a zatm mi je dao injekciju protiv bjesnila. Bila je ogromna i strahovito me je boljelo dok mi je pod kožu na stomaku ubrizgavao serum.

Moje majstorije. Ispričat ću još samo o jednoj mojoj majstoriji. Pokvario nam se gramofon, onaj koji je otac kupio još dok smo bili u Vrhovima. Otac je bio na poslu, pa se meni ispunila stara želja da ga otvorim i da vidim kako to izgleda unutra. Iznio sam ga u dvorište i otvorio. Oko osovine jednog njegovog dijela bile su tri lisnate opruge, a na sredini svake je bila učvršćena po jedna željezna polukugla. Jedna je opruga bila slomljena. Pojma nisam imao da je to nekakav Wattov regulator brzine, ali sam odmah shvatio funkciju te napravice.

Otišao sam u kuću pa iz kragne tatine košulje izvukao “fišbajnu”, koja složi da se vrh kragne ne savija. Nožem sam skinuo vijke s onog puknutog dijela, pa umjesto puknute opruge namontirao onu očevu «fišbajnu». Stavio sam izvađeni dio gramofona opet u njegovu kutiju, navio gramofon i pustio u rad. Čini mi se da je svirao bolje nego ikad ranije. Mome oduševljenju nije bilo kraja. Postao sam junak dana i u širem susjedstvu.

Došao je i majstor Bem. Zanimalo ga što sam ja to napravio, pa je otvorio gramofon. Kad je vidio što sam napravio, rekao je da se ni on toga ne bi dosjetio, a obzirom da taj “kartonski feder” neće moći dugo izdržati, obećao je da će kod urara potražiti pravi, čelični. To je i učinio.

Dvorište je bilo malo i nije bilo svinjca. Budući smo svake godine hranili po par svinja, na očev zahtjev došla su dvojica željezničkih građevinskih radnika i počeli u kutu dvorišta graditi svinjac. No taj nije bio od dasaka, kakve sam do tada viđao; nego od cigle. Sa zanimanjem sam gledao kako lijepo ciglama zidaju zidove. Bilo je po podne, majstor je upravo stavio žbuku na ranije postavljenu ciglu i s gomile uzeo novu da je postavi preko ove žbuke, kad je poslovođa iz udaljene radionice dao velikim zvonom znak da je kraj radnog vremena. Na moje iznenađenje majstor nije postavio ciglu na već postavljenu žbuku, nego ju je vratio na gomilu, uzeo svoj alat i otišao – prošlo je radno vrijeme!

Sindikat je imao pravila i – snagu!