Kristina Rogić
Ne mogu te zvati dragim;
to mi nikada nisi bio
Ne umijem zvati ljubljenim te;
kad me nikad nisi ljubio.
Ali zovem te nemirom.
Zovem te tugom…
Zovem te bolom…
Moje je lice, moja je koža
Mozaik koji čvrsto stoji,
I kada sve u meni pokida se…
Sjaji u najljepšoj boji
Ne mogu te zvati voljenim;
voljeni nikad nisi mi bio
Ali moji izgubljeni sati u noćima dugim
Oni su tvoji…
Za tobom idu, prate te;
slijede te i pate…
Da bar jedne noći zaustave se satovi
Pa makar započeli smak svijeta kad spoje nam se dlanovi…
Da mi budeš i dragi, i voljeni, i toliko ljubljeni…
…pa preživjeli, ili umrli…
Subscribe
0 Comments