piše: Filip Ćorlukić…iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Osim drugih, otac je negdje nabavio jednu izrazito malu vrstu kokoši, koje smo zvali «cvrke». Bili su lijepi, često šareni, a izrazito borbeni. Vrane su nam često od običnih kvočaka znale ugrabiti po neko pile. Od male cvrke nikada. Premda nije bila ništa veća od vrane, na svaki je pokušaj napada toliko skakala i vrištavo cvrčala, da je vrana odustajala. Imali smo samo jednog pijetla. Bio je bijel. Taj je pjetlić lovio svaku priliku da uđe u kuću, dođe pred veliko ogledalo, a kada u ogledalu ugleda svoga «suparnika», prosto podivlja. Skače, vrišti i kljunom udara svoju sliku u ogledalu. Mi smo to rado poromatrali, ali ga majka uvijek istjerala, jer bi se vjerojatno borio do iznemoglosti.
Povremeno bi nam dolazio jedan mladi krojač Obrad Ivanović, kojega su zbog vještine u šivanju hlača zvali «kraljem pantolona». Stalno je nosio kozačku kapu i pričalo se da je komunist. Tada, zapravo, još nisam znao što je to. S majkom je stanovao u blizini i jednom me je došao zamoliti da im na pravoslavno božićno jutro budem polaznik. Želio je obradovati majku. Naime, smatra se da prvi posjetitelj «zbog sreće» treba bili muškarac. Uranio sam u cik zore i kad sam došao čestitajući im Božić s «Hristos se rodi», sjeo sam i dali su mi da razlomim tradicionalnu polazničku pogaču. Obrad ju je držao i okretao u rukama, a zatim mi je pružio. Razlomio sam je, ostavio sam komad Obradu, a u svom sam dijelu našao 10 dinara. To je za mene bio veliki novac, ali je Obradova majka zbog “dvostruke sreće” za njezinu obitelj bila još sretniija.
Bilo je i tužnih trenutaka. Mi smo često išli na dolazak i ispraćaj putničkih vlakova. Iz našeg smo dvorišta vidjeli da je to večer na peronu bilo iznimno puno svijeta. Otrčali smo da vidimo. Svi su bili nekako zabrinuti, a jedna grupa muškaraca u nekakvim odorama, stajala je odvojeno. Jedan od njih je plakao, što mi je bilo čudno, jer nikad ranije nisam vidio odraslog muškarca da plače. Prisluškujući razgovore, čuli smo da je Njemačka napala na Čehoslovačku, a ta grupa muškaraca su bili čehoslovački oficiri, koji se vraćaju kući. Svi su se ukrcali, vlak je krenuo, a onaj časnik koji plakao još se grlio s jednim čovjekom. Zatim je potrčao, uhvatio se za šipku kod vrata, ali se nije uspio popeti na stapenicu, te su mu se noge vukle po zemlji. Ljudi su počeli vikati, pa je strojovođa zaustavio vlak. Onaj se jadnik konačno popeo na stepenice i ušao u vagon. Vlak je ponovno krenuo.
Ja sam se često igrao s Tonćom, ali smo često imali i svaki svoje društvo. Marija je imala svoje, a mala Gina je stalno išla za mamom. U našim je igrama bilo i nevolja. Još dok smo bili u onoj drugoj kući s druge strane pruge, napravili smo nekakvu nepodobštinu. Budući je dvorište bilo maleno, majka nas je lako stjerala u jedan kut i po nogama namlatarala koprivom. Satima smo se češali i hladnom vodom polijevali crvene plikove po nogama.
Bilo je i ozbiljnijih nezgoda. Ja sam u Jali stao na nekavu zahrđalu žicu, koja mi se zarila duboko u petu, pa sam je s naporom isčupao. Otac me je odveo doktoru Mujezinoviću i on mi je opet dao veliku injekciju s puno antitetanus seruma. To me je još dugo boljelo. Tonćo se često vrtio oko “našeg” vagona, pa mu je nešto prignječilo ruku. Dugo su mu je mazali nekakvom crnom mašću i nosio je zavoj.
Ja sam uvijek bio miroljubiviji, dok je Tonćo bio vrlo ljutit, a kad se naljuti morali smo paziti da nas nečim ne udari, ili nas gađa kamenom. Tako mi se jednom dogodilo nešto vrlo čudno, što ni danas ne razumijem. U dvorištu smo se igrali jednom malom loptom, pa smo se nešto porječakali. Ja sam mu okrenuo leđa i krenuo prema kući. Ne znam zašto, ali odjednom sam se trgnuo i brzo, s otvorenom dlanom prema nazad stavio ruku na leđa, pa vješto uhvatio loptu. Dok sam mu bio okrenut leđima on me je gađao – što nikako nisam mogao vidjeti.
Došlo je vrijeme krizme i tada smo obojica krizmani. Otac je u organizirao proslavu, a iz grada je doneseno janje ispečeno na ražnju. To mi se meso nije svidjelo. Na dar smo dobili satove i na to smo bili vrlo ponosni. Misu je na tržnici držao biskup Šarić. Ja sam mu ministrirao. Bilo je vrlo toplo, a ja sam imao kandilo, pa mi je onaj miris tamnjana strašno smetao. Onesvijestio sam se. Probudio sam se u ambulanti upravo u momentu kad je netko ulazio u prostoriju gdje sam ležao i uzbuđeno govorio: «Ljudi, umro ministar Spaho».
U toj sam kući “eksplozivno” ušao u svijet elektrotehnike, u okvirima koje sam se kasnije bavio tijekom cijelog mog radnog vijeka. Radi se o sljedećem. U kući je zbog kratkog spoja nestalo struje, pa je došao gospodin Bem to popraviti. Budući me je zanimalo sve što se tiče tehnike, a tumačeći mi rad galvanskih elemenata na željezničkoj stanici, otac me je još u Derventi upoznavao s nekim osnovama elektrotehnike, pažljivo sam promatrao. Gospodin Bem je udvrnuo osigurač, pa od metalne kapice na vrhu, do šire kapice na dnu osigurača, postavio jednu tanku žičicu. Zatim je osigurač stavio u poculansku kapu i sve skupa zavrnuo na mjesto odakle ih je skinuo. Žarulja se upalila. Kako jednostavno!
Nakon nekog vremena opet je nestalo struje, a budući nikoga nije bilo u kući, odlučio sam to ja popraviti. Odvrnuo sam osigurač i vidio da je pregorjela ona žičica što ju je postavio gospodin Bem. Nisam imao tako tanke žice, pa sam u dvorištu pronašao običnu željeznu žicu, koja bila mnogo deblja. Nekako sam je uspio omotati oko osigurača i ugurati u onu prculansku kapu pa počeo zavrtati. Odjednom – snažan bljesak i prasak kao da je netko opalio iz puške. Pobjegao sam u dvorište i uskoro sam začuo da netko viče da je u cijeloj stanici nestalo struje. Znao sam da sam ja nešto kriv, pa sam utrčao u kuću i pažljivo odvrnuo osigurač. Žica nije bila pregorjela, ali sam je za svaki slučaj skinuo i osigurač vratio na njegovo mjesto.
Nisam mogao razumjeti kako sam ja mogao prouzročiti nekakav kvar u preko sto metara uadaljenoj zgradi železničke postaji, ali sam shvatio da je kriva debljina žice. Bio je to dobar početak i jedan od prijelomnih događaja u mome životu. Od tada sam počeo učiti o struji sve što je u datim okolnostima bilo moguće, a uskoro sam o tomu učio i u školi.