piše: Filip Ćorlukić… Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Kolege su mi rekli da još ima mjesta u studentskom domu na Voždovcu, pa sam sutradan otišao tamo da okušam sreću. To su barake na krajnjoj periferiji grada, smještene pored zadnje tramvajske stanice. Primio me je upravnik Bogdan Todorović, krupni i simpatični Crnogorac.
Rekao mi je da ima mjesta i pozvao službenicu da mi uzme podatke. Dok je ona pisala razgledao sam okolo i na jednom ormariću ugledao nekakav stari radio Kosmaj.
Kad je upravnik vidio što promatram, rekao mi je da ne vrijedi gledati, jer je aparat pokvaren i da već nekoliko dana čekaju majstora. Pitao sam ga mogu li ga pogledati, jer se nešto razumijem u to pa ga možda mogu i popraviti.
Odmah se složio pa sam aparat stavio na stol i izvadio šasiju iz kućišta. Samo je jedna elektronka imala slab kontakt, pa kad sam je izvadio i očistio kontakte, aparat je odmah proradio
Okrećući se prema otvorenim vratima vidno obradovani Bogdan je glasno povikao:
“Gordanaaa! Donesi vamo onu flašu rakije.”
Kad je Gordana ušla s rakijom Bogdan mi je rekao da mu je to supruga i da oni skupa s malom kćerkicom tu stanuju. Upoznali smo se, a on joj je široko se smijući rekao:
“Evo Gordana da te upoznam s jednom vrlo pametnim i vrijednim Bosancem”.
Vratio sam se u svoj stan i rekao gazdarici da sam na fakultetu napravio nekakvu gužvu, te da komitet traži da se preselim u barake Studentskog doma na Voždovcu. Rekao sam joj da sad nemam novaca, a da ću joj platiti kasnije. Nije reagirala. Otišao sam a da joj taj mali dug za par dana stanovanja nikad nisam platio. Kad je 1943. moj otac pobjegao iz grada pred partizanima, majci je ostavio popis komu je sve nešto dužan. To je uopće jedini dug u životu koji nisam namirio – i ne grize me savjest zbog toga. Na neki sam je način kaznio zbog pohlepe.
Dobio posao u domu
Kad sam poslije podne uselio u sobu u baraci, došla je čistačica i rekla da me je upravnik zamolio da pokušam popravit kvar u jednoj baraci koja je ostala bez struje. Odmah sam otišao. Netko je u osigurač stavio debelu žicu, pa kad je uključio rešo izbacio je glavni osigurač u baraci.
U nedjelju me je Bogdan pozvao na ručak. U to su vrijeme u Jugoslaviji uništavane koze, pa smo u menzi skoro svaki dan imali kozje meso, a kad je to bio neki stari jarac, onda taj ručak neugodno smrdio, pa je bilo teško pojesti i prilog. Stoga sam se vrlo rado odazvao pozivu. Razgovarali smo o svemu, a Bogdan me je upitao da li bih ja mogao preuzeti na sebe održavanje električnih instalacija u domu. Ne mogu mi plaćati, ali bi on napravio nekakav ugovor da ne plaćam boravak u domu. Radosno sam prihvatio i tako je otpala i briga oko nabavljanja novca za plaćanje doma. Na moj prijedlog on je kasnije za potrebe doma nabavio radio, pojačalo i vanjske zvučnike, a ja sam sve to instalirao i od tada dom imao razglas preko kojega su studenti slušali glazbu, ali i različite obavijesti.
Klub fizičara
Nakon tih petnaestak dana jurnjave i različitih nevolja, sad sam se mogao mirno posvetiti fakultetu i ostalim djelatnostima. Boco je osnovao nekakav nedefinirani “Klub fizičara” i u podrumu od fakulteta dobio dvije velike prostorije, pa sam preko tjedna stalno boravio na fakultetu – kad nije bilo predavanja bio sam u prostorijama Kluba. Od fakulteta samo dobili i nešto opreme za pokuse, ali je zanimanje za to bilo vrlo slabo pa je dolazilo malo studenata. Najčešće su dolazili Boco, Tihomir-Tićo Novakov, Koički i Simić (ne sjećam im se imena) – sva četvorica studenti treće godine i svi iz Sombora. S njima sam se zapravo i najviše družio, a izvan fakulteta samo s Egonom Šerbelom. Samo sam nedjeljom bio u domu, a ponekad sam poslije podne otišao da Macana u Zemun, ili kod Egona. Povremeno sam obavljao različite popravke u stanovima, najčešće na Voždovcu, a popravljao sam radio aparate, rešoe, električne instalacije, pa čak i šivaće strojeve. Stalno sam se čudio da je u Beogradu tehničko obrazovanje, pa i tehnička kultura uopće na tako niskoj razini, pa da mene bosanskog seljačića građani glavnog grada moraju tražiti da im nešto popravim. Ne znam kako je na tehničkom fakultetu, ali studenti na PMF-u su uglavnom su bili samo teoretičari.
Osnivanje Auto-kluba. Potaknut informacijama o osnivanju auto-klubova, predložio sam Boci da i mi na fakultetu osnujemo klub. Bio je oduševljen. Nakon nekoliko dana mi je rekao da je organizirao o tomu predavanje, na koje će doći i profesori i da ću ja biti predavač. Molio sam ga da on to preuzme, jer da se bojim da ću pred tolikim skupom imati tremu. Rekao mi je:
“Fićo ne budi bre blesav. Kad ja govorim, ja uvek smatram da oni ništa ne znaju. Zamisli samo da su svi oni neznalice što se tiče automobilskih motora, svi od studenata do profesora, pa im govori kao da oni ništa ne znaju, a ja ću za stolom sediti uz tebe,”
Nevoljko sam pristao i nisam se pokajao. Učionica je bila puna; od brojnih studenata, do asistenata i profesora. Govorio sam glasno i uvjerljivo, a svi su me pažljivo slušali. U žustrom sam govoru pravio zanimljive usporedbe i sjećam se da sam usporedio kuharicu s vozačem motornog vozila. Rekao sam da je vozač koji ništa ne zna o motoru isto tako loš kao i kuharica koja ne zna održavati vatru u “šporetu” – na što je uslijedio buran aplauz.
Predavanje je uspješno okončano, klub je osnovan, a Boco mi je poslije rekao: “Bre Fićo zašto si se femisao (ustručavao), a govorio si bolje od mene.” Boco je na sebe preuzeo operativu oko realizacije, a ja sam se spremao na odlazak kući preko zimskog raspusta.
Zimski raspust
Kad sam došao i pozdravio se sa svima, prvo sam na stol istresao sve što sam donio sa sobom. Bilo je tu lijepih ručnika, šarenog lateksa za čarape u uskog za gaće, ženskih češljeva, šnala i različitih ženskih ukrasnih kopči, te hrpu trobridih turpija. Ništa se od toga nije moglo nabaviti u Derventi. Svi su se obradovali, a majka će nešto od toga darovati susjedima a nešto prodavati. Poslije podne sam pekao odojka na ražnju, a kad je došlo vrijeme krenuo sam na Plehan na polnoćku. Crkva je bila prepuna, tako da su mnogi ostali vani.
Kasnije se, uz pjesmu i pocikivanje igralo kolo, a mlade snaše, većinom udovice iz “ploski” (pljosnata drvena boca krašena duborezom) su nudile medovinu. dvosmisleno govoreći: “De, malo moje, moja je bolja”. Kad sam se u samo svanuće vratio kući, iz udžere sam iznio hladnu pečenicu, koju smo jeli s vrućim kukuruznim kruhom. Taj je okus neponovljiv. Sutradan je milicija odvela strica Juru, jer nije za “otkup” predao 200 kg kukuruza. Nije, jer nije imao, a nije se moglo ni kupiti. Preko noći su ga golog držali u podrumu općinske zgrade u Lupljanici. Sutradan su ga pustili, dobio je upalu pluća i umro.
Beograd – garaža u centru
Kad sam se vratio na fakultet, saznao sam da je Boco sve organizirao za rad auto-moto kluba. Dobili smo garažu u Nušićevoj ulici u koju se pješice dolazi neposredno s Terazija. U garaži je već bio automobil Hudson. Dobili smo i izvrsnog auto-mehaničara.
Neposredno poslije rata Jugoslavija je njemačkim zarobljenicima određenih struka nudila će ih pustiti iz logora za zarobljenike ako potpišu ugovor na deset godina. Među onima koji su potpisali takav ugovor bio je Karlo Weber, koji se u međuvremenu i oženio i dobio dobar stan. Nemam pojma od koga je primao plaću.
Naš Hudson je bio veliki američki kabriolet-dvosjed, a zapravo je pored vozača bilo mjesta za još dvije osobe. Prtljažnik pozadi je imao dvostruku namjenu. Kad se poklopac otvorio prema nazad, pojavio se prostor sa širokim kožom presvučenim sjedištem za tri osobe, pa se mogao i tako koristiti, a mogao je i kao prtljažnik. Motor mu je bio neispravan, a trebalo je servisirati i ostalo, pa je Karlo odmah vrijedno pristupio poslu, što je meni otvorilo potpuno nove vidike. Najveći dio moga slobodnog vremena provodio sam s Karlom u garaži. On je motor potpuno rastavio na dijelove, a kasnije i mjenjač, diferencijal i kočione mehanizme, tako da sam se potpuno upoznao, ne samo s mehanikom automobila, nego i načinom otklanjanja kvarova. U toj kao i u naredne dvije godine sam stvarno dobro izučio automehaničarski, ali i autoelektričarski zanat. Uz to sam postao i spretan vozač.
Šalju me preko raspusta u Dubrovnik
Negdje početkom svibnja Boco me je našao u klubu i rekao da je u Komitetu odlučeno da ove godine u studentskim odmaralištima u Dubrovniku, Zadru i Rijeci budu radiostanice za vezu, pa da me šalje s pismom generalu Jovanoviću (koliko se sjećam), koji je zadužen za predvojničku obuku, te da ga zamolim da nam vojska posudi tri radiostanice.
General me je odmah primio. Kad sam mu dao pismo i objasnio zašto sam došao, on prvo počeo veliki monolog; kako studenti ne dolaze na predvojničku obuku, da vojska zbog toga kažnjava i radnike i seljake, pa da kažem drugovima da će studente zatvarati ako neopravdano izostaju.
Zatim je rekao da će nam dati ispravne trofejne njemačke radiostanice, ali da pazimo na njih, jer je opasnije da se neprijatelj dočepa radiostanice nego puške. Kad sam se vratio izvijestio sam Bocu o svemu i rekao mu gdje će preuzeti radiostanice. Nakon par dana Boco me je pronašao u klubu i rekao da ja s radiostanicom idem na mjesec dana u dubrovačko studentsko odmaralište. Bio sam iznenađen, jer uopće nisam razmišljao o odlasku u neko odmaralište, nego u Vrhove. To sam rekao Boci, kao i da nemam novca za odmaralište, kao i da nemam iskustva u telegrafiranju, na što mi je on odgovorio da sa mnom ide jedan iskusan bivši vojni telegrafist, a da ja idem kao tehnička potpora – ako se što pokvari. Univerzitetski odbor plaća voznu kartu do Dubrovnika i odmaralište. Meni daju 1.000 dinara da imam za kartu za povratak kući i za sitne troškove. Sve mi se zavrtilo u glavi – Vrhovi, ili Dubrovnik?! Brzo sam odlučio: Dubrovnik. I na odmoru mogu učiti.
Očekivala su me dva teška ispita: fizika II, kod prof. Jovanovića i fizikalna kemija kod Pavla Savića. Odlučio sam oba ostaviti za jesen, tako da ih mogu spremiti preko raspusta. Nalazio sam se i s Seadom Šeremetom. Njegov dvogodišnji studij ekonomije je završavao, ali se on strašno plašio jednog predmeta, pa je odlučio da odustane. Ja sam ga uporno nagovarao da ne odustaje, jer to mu je zadnji ispit, a odmah nakon položi osiguran mu je posao u Beogradu. Rekao je da bi volio, ali da još nije spreman.
Kad su mu rekao da izlaženjem na ispit ništa ne riskira, jer može mu se dogoditi i da položi a ako ne položi opet je na istom kao da nije ni izlazio – ljutito me je upitao pa zašto ja ne polažem fiziku. Odgovorio sam mu da hoću ako i on izađe. Izašli smo i oba smo položili. Ja zaista nisam bio spreman pa sam na ispitu petljao i na kraju mi profesor rekao da sam vrlo uspješno obavljao vježbe u laboratoriju, ali da ovo baš i nisam dobro naučio. Odgovorio sam mu da nemam dobru podlogu, jer se kod prof. Šljivića nije moglo dobro pripremiti. Nasmijao se i rekao da imam pravo i dao mi šesticu.
Bio je to izvrstan rezultat moje odluke da ne učim zbog ocjene, nego samo da položim, a i Seadu sam pomogao. Šljiviću sam na neki način dao zadovoljštinu, kad sam kod njega iduće godine polagao optiku. Bilo nas je malo, pa smo polagali sjedeći s njime s druge strane stola. Nakon što sam na sve odgovorio on je pogledao u indeks i začuđeno me je upitao kako to da sam iz Fizike jedan dobio šesticu. Rekao sam mu da je profesor Jovanović nešto zakomplicirao, pa da sam odustao odgovarati na druga dva pitanja. Slegnuo je ramenima i upisao mi desetku
…
Knjigu „Moja sjećanja na minulo stoljeće“ možete naručiti naručiti kod izdavačke kuće Ceres.
Kontakti izdavača: