piše: Filip Ćorlukić…Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Premda smo bili svjesni da oko nas već dvije i pol godine traje rat, pa i pored različitih ograničenja, posebno u snabdijevanju; u Tuzli je sve do narednih događaja, vladala pretežno mirnodobska atmosfera. Međutim, rat sa svim svojim nevoljama i strahovima stigao je je konačno i u naš grad.
Tuzlom kruže različite neprovjerene vijesti. Priča se da je snažnim partizanskim snagama napadnut Travnik, pa je domobranska pukovnija otišla u pomoć Travniku, a grad je ostao praktično bez obrane. Tada sam prvi puta saznao da je obrambeni položaj oko Tuzle dugačak sedamnaest kilometara, a jedino što je u brojnim prepričavanjima bilo sigurno je to; da je linija obrane već skraćena. No, dogodilo se nešto zaista neočekivano; na vijest da se prema Tuzli kreće veći odred majevičkih četnika, građani su pohrlili u Ustaški stožer tražiti oružje.
Tuzla je industrijski grad, s mnogo radnika i u to vrijeme već i partizanskih simpatizera. No, svi su se okupljali i krenuli u obranu – zajedno, simpatizeri i protivnici NDH. Na veliko opće oduševljenje, četnički napad je lako odbijen.
Premda je sretno uklonjena opasnost od četničkog klanja, sve više je rasla zabrinutost zbog kašnjenja obećanog dolaska domobrana iz Bosanskog Broda.
I treći je dan prošao u potpunoj neizvjesnosti. Pomoć nije stizala. Otac cijeli dan nije dolazio kući. Uz zgradu njemačkog zapovjedništva bila je samo šačica vojnika – a bio je i tumač pri njemačkom zapovjedništvu – Ljujbo, koji je bio potpuno nedostupan da bi se od njega nešto doznalo. Satnija feld-žendarmerije bila je negdje na položaju.
Pred večer sam s prozora vidio manji odred njemačkih vojnika, koji su u jednoredu i s puškama u rukama dolazili iz smijera željezničke postaje. S dimnim su bombama stvarali oko sebe dimnu zavjesu – nekakve zelenkaste boje. Ne znam koliko ih je ta dimna zavjesa skrivala od partizana, koji su već bili s ove strane padina Ilinčice, ali Tonćo i ja smo ih odozgor s prozora dobro vidjeli.
Ne znam zašto, ali panike nije bilo. Teško je reći je li to bila dobro režirana i vješto izvedena izdaja zapovjednika garnizona pukovnika Sulejmana Filipovića, ili pak tvdoglavo vjerovanje da će pomoć stići na vrijeme. No, činjenica da sam ja i u takvim okolnostima smatrao normalnim da i to večer trebam ići na korzo; ukazuje na čvrsti privid normalnosti situacije.
To nije bilo mišljenje samo jednog nedoraslog mladića – korzo je to veče bio pun šetača! Ja sam šetao sa sinom direktora banke Nikolom Prekom. Ne znam zašto, ali toga se dobro sjećam.
Vraćajući se kući vidio sam da se pred zgradom Ustaškog stožera okupilo mnogo ljudi. Kad sam ušao u stan, zatekao sam majku u predsoblju. Pitala me je zašto sam se toliko dugo zadržao u gradu i jesam li vidio oca. No, otac je uskoro došao, o ramenu je nespretno visila nekakva dugačka puška, a u rukama mu je bio paket zamotan u novine. Bio je vidljivo zbunjen. Rekao je da se s ostalima povlači na Gradinu, jer jedino tamo mogu izdržati dok ne stigne pomoć. Rekao je da onaj paket treba negdje skloniti i da ga ne smijemo nikom pokazivati. Malo se ogledao oko sebe, a zatim je paket koji je nosio stavio gore u upušteni prostor klozetskog svjetlarnika.
Još je kratko vrijeme stajao zbunjeno, a zatim je zagrlio majku i poljubio je u obraz. To je bilo jedini put uopće da smo tako nešto vidjeli. Izustio je samo par riječi pozdrava i upozorenja da se čuvamo. Na licu mu se nije odražavao strah, nego tuga, a glas mu je bio na granici plača. Ne sjećem se da se s nama ostalim uopće pojedinačno pozdravljao. Uzeo je pušku i otišao. Znam da nije volio oružje, a čak i u takvim okolnostima, meni je on s tom puškom izgledao smiješno.
U neko doba noći probudila me puščana i mitraljeska paljba, ali sam opet zaspao. Probudio sam se opet u osvit zore. U blizini se čula snažna pucnjava i partizanski ratni pollici: “Naprijed drugoviii…, nagari Jovaneee…. zapali sta-niii-cuuu…”.
Međutim, od tih se zvukova na neki način izdvajala posebna vrsta divlje buke, vriskanja i nekakvog lupanja. Skočio sam iz krevata i dotrčao do prozora. Ovako s prozora na prvom katu imao sam potpun pregled bojišnice, kao što gledatelj na tribini nogometnog igrališta ima pregled ne samo igrališta nego i svega unutar stadiona. Čak su im i ukupne površine bile približno jednake. Prizor koji sam ugledao izgledao je nekako nestvarno.
Ono što sam ugledao nije bila nogometna utakmica, nego svojevrsna utamica života i smrti – ali s potpuno neočekivanim tragikomičnim dodatkom. Neposredno ispred mene bila je ulica, pa iza ograde nekoliko praznih željezničkih kolosjeka. Malo ulijevo pogledom sam obuhvatio jadan vagon i nekoliko naslaga željezničkih pragova iza kojih su njemački feldžandari snažno pucali prema nadirućim partizanima, koji su se nalazili četrdesetak metara udesno niz tračnice. I oni su se zaklanjali iza naslaga pragova, a neki su uz glasnu viku pretrčavali prema naprijed.
Premda mi je to bilo prvi put da ovako neposredno promatram ratne operacije, pažnju mu je više privuklo ono što se događa dalje, uz “južnu tribinu”, t.j. sladište, koje se još nalazilo u ničijoj zoni. I dok se nekoliko partizana nalazilo uz sam početak utovarne rampe, a feldžandari s ostojanja još kontrolirali drugi dio, na nezauzeti dio su već nahrupili građani, koji su urličući razbijali vrata skladišta.
Majka je sa sobnih vrata povikala da se maknemo od prozora; jer tu nas može pogoditi neki zalutali metak. Premda smo mi bili tridesetak metara udaljenu od koridora puščane paljbe i još zaštićeni zidom, ona je ipak imala pravo. No što je s onima koji su provaljivali u skladište? Samo par metara iza njihovih su leđa prolazili čitavi rafali, a u blizini je eksplodirala i pokoja ručna granata. Je li to s njihove strane bila hrabrost, ili ludost. Čak i da je u skladištu bila hrana, mogli su malo pričekti – a nije bila. Masovna pljačka ima svoje zakonitosti ponašanja.
Nakon nekih dvadestak minuta sve se smirilo. Kad smo pogledali kroz prozor, vidjeli smo da iza svakog bagremova stabla s druge strane ulice stoji po jedan partizan, s puškom uperenom prama našim zgradama. Premda sam imao dojam da onaj koji je stajao nasuprot našem prozoru gleda pravo u nas; nisam osjećao strah. Prije bi se moglo reći da su onako jadni, u staroj pocijepanoj odjeći, izazivali u meni žaljenje, ali i začuđenost da su oni, takvi kavi su, mogli zauzeti Tuzlu – a zauzeli su je na neshvatljivo lak način. U svoj toj gužvi i pucnjavi nitko nije poginuo, a koliko se vidjelo s prozora, nije bilo ni ranjenih.
Tako je 02. listopada 1943. Tuzlu osvojili partizani. Tonćo je nešto kasnije sa svojim društvom otišao u grad. Za njega i njegove vršnjake nije bilo nekakve neposredne opasnosti, a prema onomu što sam čuo momčići moga uzrasta su po partizanskim mjerilima bili sposobni za “dobrovoljce”. Stoga sve do pred večer nisam nigdje izlazio. Bio sam kraće vrijeme u dvorištu, a Beg mi je preko ograde rekao da je čuo kako su mnogi s Gradine uspjeli pobjeći, pa me pitao jesmo li išta čuli o ocu. Kad sam mu rekao da ništa nismo čuli, samo je uzdahnuo uz: “Bismillah, Allh će ga čuvati. Dobar je čo’jek i dobar komšija”.