piše: Filip Ćorlukić... Iz knjige “Moje sjećanje na minulo stoljeće”
U to su vrijeme noću znali iz dvadesetak kilometara udaljenih srpskih sela provaljivati četnici, pa sam ja noći provodio negdje u brojnim kupinovim međama.
Te noći s 04. na 05 siječnja, došla je patrola KNOJ-a (Korpus narodne obrane) i tražili su Stjepana Ćorlukića – đaka. Majka im je rekla da ne pozna nikog takvog, da sam ja Filip i da se krijem negdje od četnika. Rekli su da dođem sutra na Plehan gdje su u samostanu imali sjedište.
Sutradan sam skupa sa sestrom Marijom otišao u 10 km udaljeni Plehan. Javio sam se zapovjedniku i rekao mu da je noću kod nas bila njihova patrola, da sam se ja sakrivao i da su oni rekli da se javim komandi na Plehanu. Rekao sam mu da sam ja Filip, da sam đak. Nisam mu rekao da sam izbačen iz gimnazije, niti da mi se otac, koji se skrivao, zove Stjepan. On me je saslušao, malo se zamislio, a onda rekao: “Druže, mi smo dobili takvu prijavu. Pošto ne znam jesli li to ti, neću te vezati ni kundačiti, nego ću odrediti vojnika da te sprovede u našu komadu u Derventi.”
Marija je otišla kući a ja sam sa stražarom krenuo u 10 km udaljenu Derventu. Na ulasku u grad rekao sam vojniku da skrenemo kod moga rođaka Ante Jurakića, da nešto pojedem. On se rado složio. Rodica Anka nas je zabrinuto primila i dobro nahranila, a bilo je i rakije.
Zapovjedništvo KNOJ-a je bilo u tvornici tekstila, s druge strane grada. Kad smo prolazili kroz grad susretao sam poznanike, koji su se sklanjali na drugu strane ulice. Mene je bilo sram, pa sam stalno molio vojnika da ne ide iza mene, nego pored mene, kao da skupa negdje idemo. Kad smo stigli stražar me je predao dežurnom oficiru, a on me je odveo u jednu prostoriju u kojoj je bilo puno vojnika i rekao im: “Čuvajte dobro ovog ustašu”.
U sredini prostorije je na betonskom podu bila zapaljena vatra, a okolo po zidovima su bile prazne police za robu. Nije bilo nikakve hrane. Vojnici su sjedili oko vatre, a neki su ležali na policama, pa sam i ja otišao na jednu od polica i zaspao.
U neko doba noći probudila me vika:
“Gde je ustaša, pobego vam ustaša, tražite ustašu!”.
Ja sam se s police javio i pitao: “Je li mene tražite?”
“Vamo dođi majku ti ustašku.” Dogurali me do vatre i postavili dva stražara da me čuvaju. Ujutro mi je došla majka, zaželjela mi sretan rođendan i rekla:
“Bog neka te čuva”. Donijela mi je deku, jer je zima bila jaka. Otišla je stalno se osvrćući.
Tu sam među vojnicima proveo cijeli dan. Stalno su me pitali iz koje sam ustaške jedinice, poznam li ovog ili onog – više se ne sjećam imena, a često su me pitali koliko sam ljudi pobio. Tek pred večer su me odveli komandantu . On je pregledao nekakve papire, pa mi se obratio riječima:
“Druže, ne znam zašto su te poslali meni. Ja ću odrediti vojnika da Te sprovede o OZNU, pa nek se oni batrgaju s tobom.”
Odredio mi je jednog mladog vojnika, a za razliku od jučerašnjeg, ovaj je stalno išao iza mene. Prepirao san se s njime i vukao ga za rukav da idemo skupa, a on je stalno gledao da ne naiđe neki oficir, pa se gurao iza mene. Na ulasku u zgradu stajao je zapovjednik Đoko Mičić, kojega sam poznavao. Iznenađeno me je upitao:
“Šta ćeš ti Filipe ovdje? Šta si kog vraga uradio!”
Ja sam mu kratko ispričao, a on mi je rekao da sad nema vremena, pa da idem unutra, a on će me pozvati čim bude imao vremena.
Stražar me je odveo u veliku podrumsku prostoriju, u kojoj je bilo 12 četnika, a okolo su bile “palače” – drveni kreveti na kat. Četnici su me veselo pozdravljali:
“Pomoz Bog brate ustaša. Iz koje si jedinice. Koliko si papana pobio? Gotovi smo, brate. Sve će nas ovi komunisti pobiti.”
Ništa nije koristilo što sam im govorio da ja nisam ustaša, da sam đak i da sam zabunom zatvoren.
“Ma ne moraš nama lagati. Ništa ti to neće pomoći. Svima nam ode glava!”
Nakon nekog vremena su odveli četnike, a ja sam ostao sam Bilo je strašno hladno, umotao sam se u deku i sjedio, kad je ušao jedan stražar i dao mi veknu bijelog kruha. Izišao je i od nekamo donio sjekiru. Ja sam se malo prestrašio, a on se nasmijao i počeo sjekirom cijepati jedan krevet, pa u peći “bubnjari” upalio vatru vatru. Mislim da će ovo izdržati do zore – a poslije šta ti bude. Nasmijao se i otišao.
Saslušanje
Soba se lijepo zagrijala i ja sam uskoro zaspao. Oko četiri sata ujutro (to sam kasnije saznao), netko me je grubo gurao i vikao:
“Diž’ se! Na saslušanje!”
Otvorio sam oči, a taj koji me je budio baterijom mi je svijetlio u oči. Svjetlo je bilo ugašeno. Kroz mračne hodnike odveo je u zamračenu prostoriju i gurnuo u stolicu. Prema meni se upalio reflektor, dok je ostala soba bila u mraku. Uskoro je upaljena mala stolna žarulja usmjerena na pisaći stroj ispred kojega je sjedila neka osoba. Odjednom mi se iz mraka obratio jedan grubi glas:
“Šta je, što drhtiš” Jesli li se uplašio? Ne trebaš se plašiti ako nam sve kažeš.”
“Nisam se uplašio, nemam se čega plašiti, a drhtim jer mi je zima a naglo ste me probudili i izvukli iz kreveta”, rekao sam.
Onda začujem Đokin glas.
“Filipe ti dobro znadeš da si kriv, a znamo i mi. Moraš sve priznati pa ćemo te pustiti.”
“Ama Đoko ništa ja nisam skrivio. Rekao sam ti na ulasku da je to nekakva zabuna.”
A onda ljutito uskoči onaj drugi glas:
“Druže, prestani zajebavati. Kako znadeš da je to Đoko?”
“Poznam ga po glasu. A jesi li Ti Osman, Tebe sam viđao, znam da si u Ozni važan, ali se ne poznamo.”
“Nije važno, poznam ja tebe, nego kaži nam koga sve poznaješ.”
Bio sam svjestan da sam u opasnosti, ali sam mislio da nisam blokiran strahom, međutim ipak jesam bio, barem malo. Nisam se mogao sjetiti nikoga, pa sam si predočio sliku školskog razreda i počeo redati imena, na što se on posprdno nasmijao;
“Pa ti poznaješ samo naše. Spomeni i vaše!”
Opet sam uhvatio kontrolu nad sobom.
“Ne znam ja koji su vaši ni kakvi su to naši.” Na što on uskoči:
“A poznaš li župnika Momčinovića”.
“Poznam!” Odgovorim ja odsječno!
“Eto vidiš! opametio si se i počeo priznavati. A sad ti lijepo polako kaži nama: Kad je održan zadnji sastanak, ko je sve bio na sastanku, koje su diverzantske akcije dogovorene i kad će i ko je zadužen da to obavi. Slobodno kaži i ako si ti nešto preuzeo. Pustit ćemo te zato što si nam rekao.”
“Pa šta je vama drugovi! Ništa ja nisam priznao, jer nemam šta priznati. Rekao sam da poznajem župnika, pa njega poznaje cijeli srez, ali on sigurno mene ne poznaje.” Mirno sam odgovorio.
Da ne duljim ovo je bilo na neki način karakteristično, a ispitivali su me četiri sata, pored ostalog što čitam, zanima li me politika, što mislim o kapitalizmu.
Na kraju mi je Đoko rekao:
“Druže Filipe, ti znadeš da si kriv, a znadeš da i mi to znamo. Ti si đak, ovoj će državi trebati obrazovani ljudi. Mi ćemo te pustiti, idi i dobro uči, ali te i obavezujemo da nam odmah dojaviš ako saznaš da neko rovari protiv ove države i naroda. Smrt fašizmu druže!”
“Sloboda narodu!” Odgovorim mu ja radosno i zaputim se kući udaljenoj oko 7 kilometara. Majka me radosno dočekala.
“Fala Bogu Filipe, da su te pustili. Pomogla su ti voja sveta tri kralja. a pomogao je i sveti Ante.”
Razna događanja
Zima je bila relativno blaga, pa smo je prebrodili bez velikih teškoća, a budući nam je u maloj sobici bilo prilično tijesno, čim je granulo proljeće sve sam više boravio na našem imanju obrađujući zemlju i pripremajući je za sadnju i sijanje.
Kad nije bilo posla često sam sjedio pod velikim hrastom stogodišnjakom, ili pod brajdom grožđa koja i nakon rušenje naše stare kuće nije bila iskrčena. Rado sam čitao, pa su nam poznanici ponekad iz Tuzle donosili neke od naših knjiga. Među njima je bilo i Sveto pismo u prijevodu biskupa Ivana Šarića. Bile su to tri debele knjige.
Odgojen sam u strogom duhu Katoličke crkve, ali tada sam prvi put pročitao Bibliju – polako, nastojeći shvatiti sadržaj. Nisam imao nikakvih teškoća s usvajanjem svega napisanog, barem kao informaciju, svega osim dvije bitne stvari: Što je Bog i Isusove zapovijedi o ljubavi. Prvo pitanje je čisto hipotetsko, ali je zanimljivo da se nisam pitao tko je, nego: što je Bog? Drugo je bilo mnogo konkretnije. Prošavši sve ono što sam prošao i znajući što se sve događalo u prošlosti, nisam mogao shvatiti kako mogu voljeti sve one zločince. U Evanđelju sam pročitao i da su to najvažnije zapovijedi, pa nisam mogao shvatiti kako su se mogli dogoditi tridesetgodišnji međukršćanski ratovi u Evropi. No, odgovore na ta pitanja počeo sam pokušavati otkriti tek dvadeset godina kasnije.
Čitao sam i mnoge druge knjige. U Derventi sam jednom u samom centru na cesti ugledao gomilu knjiga koje se vlasti prigodom uhićenja jednog odvjetnika izbacuje iz njegove privatne zbirke. Nikoga nije bilo pa se sagnuo da to pogledam. Među knjigama sam našao Hitlerov “Mein Kampf” i Pavelićevu knjigu “Zabluda”. Sakrio sam ih pod košulju. Pročitavši ih Hitlerovu sam knjigu doživio kao besmislicu, dok Pavelićeva djeluje smisleno i pismeno je napisana.
Napravio sam mali radio prijemnik
Još u rano proljeće sam napravio radio s kristalnim detektorom. Između krovova kuće i staje sam postavio antenu dugačku oko 50 metara, pa sam imao izvrstan prijem. Jednom nisam imao prijem, pa sam izašao da pogledam antenu i vidio da se žica otkinula od zaštitnog preklopnika i slobodno visjela do blizu tla. Spremala se oluja, još nije bilo gromova, ali je u oblacima sve tutnjalo pa sam požurio da žicu ponovno spojim na preklopnik. No čim sam rukom dotaknuo žicu snažni električni udar me je bacio na zemlju. Bila je to dobra praktična pedagoška pouka iz elektrotehnike.
Pojava križara
Već početkom kolovoza 1945. u okolini su se pojavili križari. To su bili vojnici koji se nisu povlačili, očekujući da će se naši brzo vratiti. U jedno predvečerje našli su me ispred kuće i pozvali da razgovaramo. Pitali su me za oca, a kad sam im rekao da se nije vratio “s povlačenja” – kako smo to nazivali, rekli su mi da njima ne moram lagati. Oni znadu da je tu negdje i da im treba, pa da mu to kažem kad ga budem vidio.
Ja sam upoznao samo nekog Marinića i Jaguta. Jagut je bio izrazito malen, sitan i nekako ženskast. Viđao sam ga ranije na Plehanu i nije bio u odori. vjerojatno je bio u nekakvoj miliciji. Vratolomijama koje je izvodio bio je poznat u cijelom kraju. Jednom je ispred derventske OZNA-e “ukrao” stražara, ostavio je u stražarskoj kućici svoje ime, a stražara je odveo do groblja i pustio ga, rekavši mu da pozdravi Đoku Mičića. Pušku mu je, naravno, oduzeo. Drugom je prigodom bio u nekoj kući kad je naišla patrola KNOJ-a, On je brzo navukao na sebe žensku odjeću, nasuo brašna na stol i počeo mijesiti kruh. Kad su vojnici ušli mislili su da je to žena, malo su ga ispitivali i otišli. Jagut je kasnije ubio Iliju Mlinara, čije je kuća bila uz Minarevića potok, preko kojeg sam prolazio svaki dan idući u školu. Nikada nije uhvaćen, a prestao se pojavljivati tek negdje krajem 1948.
Selimo u ispražnjenu kuću
Veći dio zime 45./46., proveli smo kod Durmišâ. U onoj sobici nam je zaista bilo tijesno. Krajem zime je na našu sreću, naš susjed Stipe Grubišić dobio mjesto čuvara pruge i preselio u željezničku kuću “Wekterhaus” na prijelazu prometne ceste preko pruge, pa je nama ponudio svoju, skupa sa svim gospodarskim zgradama. Nije to bila neka velika kuća, ali nama je izgledala savršeno. Konačno smo bili sami u “svojoj” kući.
Kao što sam već rekao, tek sam na jesen tek 1946. ponovno pošao u školu. Tonćo je normalno nastavio školovanje. Istina, izgubio je jednu godinu jer nakon dolaska partizana u Tuzlu škola nije nastavljena, a u Derventu je stigao prekasno da bi mogao nastaviti. Budući nije imao cipela, njegova razrednica profesorica Odić je organizirala skupa s učenicima iz razreda da mu nabave nove cipele, što je onda bilo vrlo teško. Gina je išla u osnovnu školu u Lupljanici. Marija se kao knjigovođa zaposlila u Derventi u poduzeću Bosna i rijetko je dolazila.
Posjetio nas tuzlak Obrad Ivanović
Jedne nedjelje nam je iz Tuzle došao Obrad Ivanović. To je onaj predratni komunist, koji je još prije rata nosio kozačku kapu, a već u jesen 1941. otišao u četnike, jer tada tamo nije bilo partizana. Došao nas je pitati kako smo i može li nam kako pomoći. Iz razgovora smo saznali da za razliku od mnogih on ničim nije iskoristio što je bio prvoborac i što je imao visoki oficirski čin. Napustio je vojsku i ponovno postao krojač. No, ostao je komunistički idealist, pa mi je u skladu sa lenjinističkom parolom: “Industrijalizacija, plus elektrifikacija jednako socijalizam”, iskreno tvrdio da nas sve čekaju bolji dani – ubrzo, a i u dalekoj budućnosti. Bez obzira na sve što se događalo, tada sam prvi put kristalno jasno shvatio da ljude moramo procjenjivati kao ljude, dok je sve ostalo manje važno.
Marija se udala za milicijskog poručnika. Kaže da ju je prisilio. No zbog te je ženidbe on izbačen iz milicije i bavio se nekakvom trgovinom. Nije bio loš čovjek, samo je bio nekako nedozreo.
Kupili smo kravu. Od svoja četiri djevojačka dukata, koja je sve do tada čuvala, mama je kupila kravu. Bila je to mala bosanska buša, davala je oko 6 litara mlijeka i to nam je bilo dovoljno.
Napravio fotoaparat, dalekozor i mikroskop
Zimi inače nije bilo nekakvog većeg posla, pa sam od vojničkih optičkih uređaja, koje sam našao kod susjeda, napravio fotoaparat, mikroskop i dalekozor. Fotoaparat nije imao nekakav mehanizam za okidanje, nego sam ručnim otvaranjem objektiva snimak eksponirao na foto-papar, koji sam dobivao od prijatelja fotografa. Od njega sam dobio i kemikalije za razvijanje. Razvijanjem, na papiru sam dobivao negativ, a onda sam to snimio mojim foto aparatom i dobio normalnu sliku.
Dalekozor mi je povećavao 20 puta, pa sam ga postavio na improvizirane nogare i noću uživao u divnom zvjezdanom nebu. Tada sam zavolio astronomiju. Mikroskop nije imao nekakvo veće povećanje, a pošto nisam imao stakalca za uobičajene pripravke za mikroskop, na komadiću ogledalca sam gledao razne sitne predmete. Bilo mi je smiješno kad sam vidio razliku između noge naše i susjedove muhe. Koža na nozi (“bataku”) naše muhe bila je zategnuta, a susjedove sva naborana. Kad sam pokazao bratu on je rekao da mi naše muhe dobro hranimo, a susjed ih izgladnjuje.
Često sam na mojem radio-detektoru slušao sve što sam mogao uhvatiti…