KI BI DA BI - Hrvatski Glas Berlin

KI BI DA BI

piše: Ivek Milčec
agrokor“Četrdeset godina uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi”, stoji u Todorićevom pripćenju.

Sigurno vam, dragi čitatelji, ne treba daljnje pojašnjenje o čemu se tu radi.

Danas i ptice na grani pjevaju i znaju da je Todorićev koncern Agrokor grogi i u nokdaunu. S njim skupa i oko 40 tisuća radnika u Hrvatskoj i još oko 20 tisuća u regiji tj. susjednim državama Srbiji, BiH i Sloveniji.

Neupućeni u zbivanja u i oko Agrokora mogli bi pomisliti kak je to još jedan velik “domoljubni” potez jer tko bi pametan samo tak daroval “svoje životno djelo”. Međutim, propali tajkun Ivica Todorić u svojoj “poslanici” niti jednom rječju nije spomenuo stanje u kojem koncern ostavlja, u velikim dugovima kooperantima, dobavljačima, bankama …i samo Bog zna kome sve još ne. Sumnjamo da je to cijela istina o Agrokorovoj agoniji jer ima puno više toga o čemu javnost ne zna ništa jer medijski izvještaji su samo jedan mali dio onoga kaj se zbilja događa iza zidina Todorićevih dvora.

Postavljaju se pitanja: Tko će na sebe preuzeti odgovornost i reći pravu istinu tj. točnog i objektivnog stanja u Agrokoru? Zar je samo Ivica Todorić kriv ili su dobrim dijelom odgovorne i sve dosadašnje hrvatske Vlade od kojih su neke i te kako pozdravljale Todorićeve poduzetničke akrobacije? Kako je moguće izdavati nepokrivene mjenice i zadužnice a da to ne primijete odgovorne državne službe?

Ivica Todorić nastavio je obiteljski biznis cvijećem koji je prije četrdeset godina utemeljio njegov otac. Uspostavom slobodne Hrvatske ubrzo je postao jedan od najmoćnijih poduzetnika u državi. Svoje poslove proširio je, osim Hrvatske, u regiji tj. u susjednim državama, kupnjom raznih poduzeća, kombinata i trgovina.

Za kupovinu trebao mu je svjež novac pa je dizao kredite u domaćim, ali još više u stranim bankama. Pogotovo ruskim, koje sada prijete “da hrvatska lisnica više ne bu vu hrvatskome džepu”.

Sada se pokazalo kao i mnogo puta do sada, da oni koji imaju žele još više i pri tome ne prezaju od ničega pa tak ni od velikih dugova. Prisjetimo se koliko je samo “velikih gazda i još većih katolika i Hrvata”, zbog političke podobnosti, u kriminalnoj tajkunskoj privatizaciji upropastilo mnoga profitabilna poduzeća koje su dobili za jednu kunu a iz “zahvalnosti”poslali radnike na burzu?

Danas je glavna tema svih razgovora Agrokor.

Dobavljači, kojima koncern duguje milijarde kuna za isporučenu robu ne žele opskrbljivati Konzumove dućane tak dugo dok im ne sjedne novac na njihove račune. Radnici strahuju za svoje plaće i pitaju se kakav će im biti blagdanski stol za Uskrs. Možda samo kruh, sol i luk. Bez tradicionalnih jaja i šunke.

Mnogi hrvatski građani postavljaju pitanje kako to da sada šute oni koji su prije dvije godine postavili u zagrebačkoj Savskoj ulici šator i zbog “nenarodne” vlasti prijetili plinskim bocama? Možda zato kaj je gospon Todorić “domoljub, praktičan vjernik i vjeran Adezeovac?” A možda mu je sve to smjestila sotonska UDBA i jugoslaveni koji još djeluju u Lijepoj našoj? Kaj god!

Međutim, nije samo Agrokor vrući krumpir u Plenkovićevim rukama.

Ovih dana, zbog velikih dugova opskrbljivaču plinom PPD-u, kutinskoj Petrokemiji (koja je u državnom vlasništvu) prijetilo je zatvaranje koje bi za našu poljprivredu imalo nesagledive posljedice jer se ne bi mogle isporučiti velike količine umjetnog gnojiva bez kojega nema sjetve ni žetve. Nađeno je privremeno rješenje pa je nastavljena proizvodnja, ali još jednom je potvrđena teza da je država u mnogo čemu loš gospodar.

Problemi s Agrokorom, koji je doduše privatni koncern, Petrokemijom i još nekim tvrtkama privremeno su gurnuli na stranu višegodišnju hrvatsko-mađarsku krizu oko INE. Sada se ne spominje otkup te strateške firme jer za otkup mađarskih dionica naprosto nema love. Možda se pitanje tj. kupnja INE ponovno aktivira u kampanji za lokalne izbore pa ćemo čuti mnoga nebulozna obećanja koja se mogu objesiti mačku o rep.

Na kraju, ne možemo ne spomenuti agramerskog gradonačelnika Mikija Bandića koji je, u velikoj želji da ponovno postane prvi čovjek grada, kupio našim novcem učenicima kute i majice, a djeci u vrtićima papuče kak ne bi hodali bosonogi.

Bojim se da bi se našim novcem moglo Todoriću kupiti klimatizirani šator ako ostane bez svojih dvora.

Na kraju, rekel bum “kaj god” a mogel bi i onu čuvenu Tuđmanovu: “KI BI DA BI!”

Related Post

Leave a Reply

avatar
  Subscribe  
Notify of