piše: Ivek Milčec
Odprilike prije dvije godine na plakatu ispred jedne velike zagrebačke robne kuće ugledah poznato lice prijatelja Marka kojeg nisam vidio još od srednjoškolskih dana a to je bilo jako, jako davno.
Kak bi bil siguran da se ne varam iz blizine sam pažljivo promatral sadržaj plakata i nakon nekoliko minuta na moje veliko iznenađenje ustanovil da je na fotki zbilja moj negdašnji bukovački susjed Marko.
Ipak, mučilo me jedno pitanje a to je: -Kak to da se na plakatu našlo lice tj. fotka muškarca snimljena prije gotovo pedeset godina, kad danas imamo na pretek mladih ljudi koji bi u općoj besparici za sitnu lovu pristali na bilo kakvo reklamno fotkanje?
Na trenutak pomislih da je možda jedno od Markove djece ponudil agenciji očevu fotku koja nebi bila spomena vrijedna da se u pozadini, u kutu sobe ili dvorane gdje je snimljena, nije vidjela hrvatska zastava bez komunističkih obilježja tj. crvene zvijezde petokrake. Zbog takvih fotki išlo se u zloglasne logore Lepoglavu i Staru Gradišku.
Fotka je, siguran sam, nastala na nekakvoj kućnoj zabavi i bila dobro spremljena kak je ne bi vidjele preveč radoznale oči.
Znate, svi mi, koji se bavimo novinarstvom profesionalno ili iz hobija imamo nešto zajedničko: istražiti i sakupiti čim više informacija da bi tekst bil istinit i vjerodostojan. Svi oni koji pišu po špranci: rekla, čula, kazala, obični su pikzibneri kojima je najvažnije da ispune svoju tjednu ili mjesečnu kvotu.
Na sreću, od samog početka bavljenja novinarskim i spisateljskim poslom opredijelio sam se za istraživačko novinarstvo i tak bum nastavil dok sam živ.
Da ne duljim; ovaj plakat sa Markovom fotkom i u komunizmu zabranjenom hrvatskom trobojnicom probudil je u meni staru strast da saznam kak je prijateljeva fotka, stara gotovo pedeset godina, dospjela na ogroman plakat ispred velike robne kuće.
Kad sam u upravnoj zgradi robnog centra rekao tajnici tko sam i sa čime se bavim, ljubazno me saslušala i rekla da ne zna ništa o plakatu, ali da bih se mogao raspitati u tiskari u kojoj je plakat odštampan. Pokušal sam preko starog pajdaša Ćosa (koji se u štamparskoj branži snalazi kao riba u vodi) doći do neki informacija, ali dobili smo odgovor da je to poslovna tajna koju se ne smije odati. Kaj god!
Sjetih se telefonskog imenika, kojeg danas malo tko koristi, i počnem tražiti Markovo prezime.
Našel sam dvadesetak osoba koji nose to staroagramersko prezime, ali ni tu nisam imal preveč sreće. Doduše, bilo je nekoliko mlađih ljudi, daljnjih Markovih rođaka, koji ga nisu poznali niti ga se sjećali.
Ipak, jedan od njih rekel je da je čul kak se je njihov, sada već tajanstveni rođak, za vrijeme ‘Hrvatskoga proljeća’ često družio sa nekim studentskim vođama od kojih su mnogi, nakon sloma MASPOK-a bili pretučeni i osuđeni na dugogodišnje robijanje. Na sreću, Marko nije bio među njima ali otada mu se gubi svaki trag.
I kaj sad,pitam se ja? Stati ili nastaviti traganje? Ma, nema predaje jer novinar nije samo obično piskaralo, on mora biti istraživač i tragač! Pod tragačem ne mislim na junake iz westerna koji su danima i tjednima jašili bespućima Divljeg Zapada čitajući i prateći bjegunčeve tragove u pijesku. Danas moderni internetski ‘jahači’ surfaju na kompu i pronalaze sve moguće informatičke tragove.
Budući da je jako puno mojih maksimirsko-kvartovskih frendova napustilo rodni Zagreb i naselilo se od Aljaske, Ognjene Zemlje, Australije pa sve do Novog Zelanda, nije mi bilo teško preko društvenih mreža (Facebooka i Twittera) nakon mnogih godina ponovno uspostaviti kontakte.
Pokušal sam dobiti i odgovor na pitanje: je li netko pozna ili je čuo za Marka? Prošli su mjeseci u iščekivanju informacija o nestalome maksimirskom dečku sa fotke. Iz svih krajeva Svijeta gdje žive moji frendovi počeli su pristizati negativni odgovori. Kaj sad?
Jednog prijepodneva ,pijuckajući kavicu u našem uličnom kafiću “Zvižduk “(ime je dobil po poznatoj knjizi Zvonimira Milčeca “Zvižduk s Bukovca”) predlože mi pajdaši Miki i Beli da prošečemo lokalnim grobljima podsljemenske zone pa možda nađemo Marka među mrtvima kad ga već nisam našel med živima.
I zbilja, nakon što smo danima obilazili malena groblja (Šestine, Gračani, Remete, Markuševec), na jednome od njih našli smo jako zapušten grob na čijoj ploči je stajao jedva čitljiv natpis: Ovdje počiva u miru Božjem Marko K…. Nije pisalo kad je umro, ali po zapuštenome i neodržavanome grobu vidljivo je da je to bilo davno.
Mene je i dalje mučilo pitanje: Kak je Markova fotka dospjela na plakat? Budući da je bio neženja i bez potomaka tko je taj koji je čuvao njegovu fotografiju?
Kad sam,kao što sam već gore napisao, prvi puta vidio plakat odmah sam ga nekoliko puta snimio digitalnom kamerom i memorirao ako mi kasnije zatreba u istraživanju.Odlučio sam ga još jednom temeljito pregledati jer mi je možda promaknuo koji važan podatak. Promatrajući pažljivo plakat na samome dnu ugledah jako sitna slova koja je bez povećala bilo teško pročitati.
Pisalo je: U spomen Marku K. ,istinskome borcu za ljudska, vjerska i demokratska prava!
Ni riječi o bilo kakvoj organizaciji, stranci, pokretu ili nečemu sličnome. Nakon tolike potrage polučio sam polovičan uspjeh. Kao tragač ipak sam našao Markov grob a to je, gledajući s ljudske strane, jako puno.
S druge strane, nisam saznao gdje je snimljena Markova fotka i u čijem se ona albumu danas čuva.
Kaj god!