POTREBAN MEĐURELIGIJSKI DIJALOG

Kada će se  islam i kršćanstvo više akceptirati?

tekst: Josip Mayer
Kada će se islam i kršćanstvo početi međusobno akceptirati, makar u tolikoj mjeri koliko kršćani akceptiraju i pomažu islamu? Vidjelo se  to i ovog puta diljem Europe u sklopu otvorenih granica islamskom iračkom narodu zahvaćenom neljudskim postupcima, mukama i životnim uništavanjem. Bit će tada manje krvoprolića i ratova, više će se moći zajednički boriti protiv lopova i terorizma.

Zasad se mogu čuti tek propovijedi poput ovih:

„I muslimani su ljudi!“ Propovijedi se održavaju u džamijama diljem Europe i svijeta, na svim mogućim jezicima pa tako  i na hrvatskom. Širi se propovijed islama. Jedino se Kuran čita na arapskom jeziku. Kada  se sve to čuje i kada se ne bi religija miješala s politikom, moglo bi se komotno zaljubiti u lijepe hodžine riječi.

Inače, islam je religija u kojoj je naglašeno sveopće bratstvo, održavanje moralnih zakona i vrijednosti obiteljskih odnosa, važnost molitve, posta, pomaganja drugima… Mi kršćani ne možemo sve prihvatiti, a posebno ne odbacivanje vjerovanja u Krista kao Boga i Spasitelja, odbacivanje kršćanskog poimanja Trojstva, zatim pozivanje na „sveti rat“ (iako treba imati u vidu da je tu najčešće riječ o fundamentalistima, a ne o pravovjernim muslimanima), shvaćanje raja i pakla kao doslovnih mjesta, zanemarivanje Biblije kao prave Božje objave i drugo…

Drugim riječima, Katolička Crkva naglašava da nas s muslimanima velikim dijelom veže starozavjetna baština, kao i muslimansko djelomično prihvaćanje kršćanstva, što su izvrsni temelji za zdravi međureligijski dijalog. Ali svakako valja upozoriti na činjenicu kako među muslimanima ima veliki broj ekstremista koji i danas gotovo istim brutalnim metodama kao prije puno stoljeća ubijaju „nevjernike”, odnosno sve one koji nisu muslimani, a na posebnom su udaru kršćani. Njihova agresivna nastojanja također su okrenuta i prema onim muslimanima koji se protive takvom obliku širenju islama.

Kako onda i na koji način imati povjerenje u one ljude, koji nam neprekidno šalju poruke da je „sveti rat“ najbolje sredstvo za održavanja međusobnog mira i ljubavi? Tu se možemo  upitati nije li tu dvoličnost u pitanju.

Rat ne može biti svet. Ratovi su vražja sprega koju pokreće novac.

Pokreću ih veliki giganti koji financiraju terorističke skupine isključivo za vlastite interese. Oni mnogim državama i narodima život ugrožavaju i otežavaju. Kazne i sankcije su često premalene, za neke i nedostižne. Često puta je tu i sama politika nemoćna.

Bilo je nekada više suživota. Prisjetimo se samo miješanih brakova u poratnim vremenima na tlu nekadašnje države. Danas, u 21. stoljeću muslimani se sve više okreću prema svojoj naciji. Postaju sve rezerviraniji prema nacijama s kojima su nekada dijelili zlo i dobro. To bi bilo razumljivo da među njima nema onih dvoličnih radikalnih i brutalnih iskoraka  koji prelaze sve norme dobronamjernosti i dobrohotnosti čovjeka.

U našem gradu Winnendenu, tik pokraj groblja, postavljeni su domovi za iračke obitelji. O njima se može čuti samo dobro pa  se možemo nadati da će to tako i ubuduće ostati.

I da skratim priču! Svakog dana idem najmanje tri puta po sat  i više vremena u šetnju sa mojim psom što je dobro za zdravlje i psiću i meni. I tako u šetnji čovjek se može sastati i razgovarati s mnogim ljudima, pa i s ljudima muslimanske nacionalnosti.

Već nekoliko godina srećem se s jednom gospođom muslimankom turske nacionalnosti koja šeće svog psića. Uvijek je vesela i nasmijana.

I tako smiješeći se jedno drugome, ove godine povedemo i razgovor. Upitam ja nju malo u šali, malo u ozbiljnosti:

„Gospođo, jeste li Vi iz Turske?“ Ona mi potvrdno odgovori,  a ja njoj: „Znate gospođo, ja još nikada do sada u životu nisam vidio ni jednog Vašeg muškarca, a kamoli žensku osobu da šeće psa.“ Ona mi kaže na njemačkom, opet sa smiješkom:„Ja! Ich weiß.“

Opet joj kažem: „Gospođo, kada bi mnogi vaši sunarodnjaci više šetali pse, manje bi bilo ratova i kojekakvih lopovluka.“ Ona na to odgovori:

„Ja! Ich weiß.“ Upitao sam je čiji je to pas, a ona odgovori da je to pas njenoga sina koji radi, pa ona na psa pazi i šeta ga što čini dobro i njoj i psu.

Nedaleko je i škola u koju  uz druge nacije idu i muslimanska djeca. Naiđe grupa djece i upute se direktno prema mojem psu. Vidio sam da mu se vesele i da im je drago. Rado bi ga podragali , ali  se ne usude Kažem im na njemačkom jeziku: „Kom! Darfst im ruhig schtreicheln.“ Jedan od dječaka mi odgovara: „Ich bin ein Moslime.“ Upitam ga: „Und darf ein Muslime kein Hund schtreichlen?“ Odgovor je bio: „Nein!“

U svakom slučaju, kada bi se mnogi muslimani i drugi vjernici islamskoga svijeta, više šetali sa psima nego s oružjem na svojim opasačima i   kada ne bi podržavali „sveti rat“, i djeca bi im lakše proživljavala dosadašnje doživljene ratne strahote u kojima se krše nemilosrdno ljudska prava i sloboda života.

Kada bi bilo više iskrenosti i manje dvoličnosti, i svijet bi bio uljudniji, mnogima podnošljiviji i ugodniji. Ni miješani brakovi ne bi više bili toliko upitni.

Ali vjerojatno će o takvom načinu razmišljanja proteći još mnogo vremena.