Višnja Goljački
nekad nas zovu daljine posute bijelim oblacima
obično to biva na granici sna i buđenja
nekad je jutro zgrčeno poput nedopečenog kroasana
i samo čekamo luđačke sirene da zaobiđu naš dan
nekad se ne usudimo željeti više od ropstva
u kojem kušamo kruh sa sedam kora svoje obmane
jer ludilo je alibi ludilo je zaklon ludilo je plaća
hrabrost je biti hodač po žici prkoseći svrsi
biti bogatiji za oblake umijeće je slobode