IN MEMORIAM
piše: Igor Matijašić
Vijest o Židakovoj smrti me doslovno zatekla!
Iako sam znao da je bio već duže vrijeme u bolnici, ipak sam vjerovao da će uskoro izaći i napisati svoju (i moju) omiljenu subotnju kolumnu – Iz Maksimirske šume. Nisam ni slutio da bi nas već u 65. godini mogao zauvijek napustiti. Da, obožavao sam stil pisanja jednog od najboljih sportskih novinara uopće. Zato što je, kako je bivao stariji, ispravljao određene „mladenačke grijehe“ i nije štedio nikoga, nego je uvijek jasno i glasno ukazivao na sve anomalije našeg nogometa. Kojih ima u neograničenim količinama…
Tomislava pratim od dana kada pratim sport, dakle skoro trideset godina. Sjećam se studentskog perioda svog života kad sam odlazio u Sportske novosti noseći određene priloge za svoj lokalni nogometni klub. Nije još bilo rašireno vrijeme mailova kao danas, pisao sam tekst na pisaćoj mašini i onda ga nosio u redakciju. Urednik Družinec često me znao posjesti za svoje računalo i dopustiti da sam otipkam analizu utakmice svojih nogometaša. Do mene su u istom prostoru sjedili Židak, Stipković, Olivari… Imena koja su mi bila u to vrijeme važnija od mnogih svjetskih nogometaša. Zbog toga što sam njihove rečenice doslovce „gutao“. Sportske novosti bile su moja obavezna jutarnja „lektira“. Od džeparca kojeg sam imao uvijek je moralo biti za Sportske i kutiju cigareta. Nerijetko sam tako slušao u redakciji kako raspravljaju o onome što će sutradan biti u novinama. I bio sam nekako sam sebi važan jer sam znao određenu temu prije drugih.
Kad je Židak prešao u Jutarnji, bio sam vrlo iznenađen jer sam smatrao da je vrh svakog sportskog novinara pisati u jedinom sportskom dnevniku u nas. A onda je počela kolumna bez koje jednostavno nisam mogao. Nestrpljivo sam čekao subotu i novi nastavak o „plavim dečkima“.
Stil pisanja Tomislava Židaka bio je u potpunosti drugačiji od drugih i to si jednostavno morao osjetiti. Obožavao je Dinamo, no ljutilo ga je što sve više stranaca „stanuje“ u maksimirskoj svlačionici. Kao i svi mi, vjerovao je i nadao se da će Dinamo ipak jednom „prezimiti“ u Europi. I svakoga ljeta je „slagao“ tekst koji je budio nadu da će se to dogoditi.
Kao što si u svakoj njegovoj rečenici mogao osjetiti nostalgiju za onim vremenima kad su igrali Mlinka, Zeko, Cico…
Da, njegovim odlaskom zauvijek je otišao i purgerski duh sa stadiona na kraju grada, a zauvijek je otišla i ona ubojita oštrica pravog novinarstva koja je uvijek znala ubosti kad je trebalo. Čisto sumnjam da će njegov nasljednik pisati britko i ukazivati na probleme kao što je to činio Tomo, više sam sklon vjerovati da će rečenice biti takve da se svide „gazdi“.
Tomislav Židak je zauvijek preselio na nebesko igralište. Koje je baš kao i boja koju je najviše volio – plava.
I ne sumnjajte uopće da će i negdje gore, Tomo naći svoj prostor u kojem će nizati rečenice kakve samo on može zapisati…
Dragi Igore, čestitam! Židak, ili kako ti zoveš, Tomo, to zaslužuje. Veliki novinar sa još većim i bogatijim vokabularom, okovao je zagrebačke modre u zvijezde. Moraš znati, rođen sam u Gibarcu, u Srijemu, malom selu sa tek tisuću žitelja od kojih je 950 navijalo za Dinamo. U nekim vremenima, to je bio znak raspoznavanja. Znak identiteta. Kad se nismo mogli pozdravljati, “Bog Šolja” vikali smo, “Bog DInamovac”, to ti je to. Godinama smo išli na dinamove utakmice, u Zagreb i ovdje kod nas, u Novi Sad, Beograd, Suboticu, a dva puta smo otvarali velike susrete izvodeći na travnjak Maksimira naše… Read more »