Iz naše arhive/ objavljeno 10.02.2011.
piše: Marijo Glavaš
Nekad žele samo razgovarati. Samo to im treba. Razgovor. Valjda jer su usamljene, ili im je muž na brodu, pa im je dosadilo čekati, ili im je dosta prijateljica, ili… ništa više od toga, tek razmjenu rečenica. A ja postupam potpuno isto, za mene nema razlike, bilo da žele razmjenjivati rečenice ili tijelo.
Kad žele čuti priču, čut će je, zahtijevaju li čitavu radnju, dobit će je, uvijek im pristupim s pažnjom koju zaslužuju. Pažnjom za koju nemalo plaćaju.
Nije to nešto što se planira, nije da sam ikada pomislio, ili imao namjeru baviti se time, štoviše, i danas kad bi me netko pitao teško da bi znao pojasniti kako se točno postaje to. Ovo što radim, što sam radio. Žigolo.
Mogu vrtiti slike unatrag i prisjećati se lica, dvojbi, razgovora, dodira, novca, mogu sve to s lakoćom prizvati, ali opet, nije da tu postoji neki konkretan put ‘kako’, neka utabana staza. Jednostavno se dogodilo. Tako. Zbog nepostojanja izbora.
Zbog nevolje. Zbog novca i zadovoljstva. A da znam što je konkretno potrebno učiniti da bi se krenulo u nešto ovakvo, e to je teže pitanje. Ili ipak postoji taj početni korak. Pa da. Zapravo i postoji. Ima jedna stvar koja je sve ovo pokrenula, kad malo bolje razmislim, kao kad malo povišen glas na filmu pokrene lavinu na planini. Da, to je, vrlo moguće. Nije to kao u filmu. Može i bez glasa. Za početak je dovoljan papir. I na papiru jedan oglas.
Tako krene. U početku je bilo točno onako kako sam napisao, oglas je precizirao da dolazim na adresu, da treba nazvati na taj i taj broj zbog dogovora oko termina, ili rezervacije unaprijed i da sama masaža,muškaraca i žena, svejedno, to nije bilo potrebno ni navoditi, košta toliko i toliko za pola sata, a toliko i toliko za sat vremena.
I to je sasvim dobro išlo. Bilo je dana kad sam imao četiri, pa i pet zakazanih termina, što od pola sata, što od šezdeset minuta. Stvarno dobra lova. Gdje je onda konkretno zapelo? Kako je krenulo drugim putem? Za mladog muškarca, momka, mladića, izbjeglicu bez posla, u inozemstvu nema krivog puta, samo drugih puteva.
Ako se na nekom putu može preživjeti, onda je to dobar put. Ako ne može, to ne znači da je kriv, nego da treba naći drugi.
Krug ljudi koji su me pozivali sve više se širio. Svaki tjedan u život su mi ulazila neka nova lica, nova leđa, vratovi, ruke, noge, stopala, pršljenovi, ramena. A neka su se ponavljala, bilo je tih nekoliko lica koja su me pozivala svaki tjedan, jedno ponedjeljkom, drugo srijedom, treće četvrtkom i četvrto petkom i nedjeljom.
S tjednima sam naučio oblik njihova tijela, znao sam točno gdje ću napipati višak masnog tkiva, gdje su čvorovi koje treba razbiti, osjećao sam pod prstima mjesta na kojima im moj dodir jako prija i svaki novi tretman bilo mi je sve jasnije kakav im dodir prija.
O čemu razmišlja osoba koja je gore, koja rukama pritišće nepoznata tijela, što je u glavi masera dok utiskuje svoje prste u tuđu kožu, na što sam mislio dok su mi se obraćali jezikom koji sam slabo i nimalo razumio?
Isprva su misli prazne, a oči se usredotoče na obrise, izbočine i udubljenja, ili zamišljenim crtama spajaju madeže po leđima onih koji leže na stolu. Drugačije ustvari i ne ide, ili potpuno prazne misli, ili usredotočenost na tijelo. Pri pokušaju razmišljanja o nečemu što trebam obaviti, nečemu trećem, ruke gube koordinaciju i masirana osoba osjeti promjenu, pa se promeškolji ili promrmlja nešto.
Valjda zato što sam više od drugih držao misli usredotočene, a ne prazne, ili odlutale na neke treće stvari, pročulo se da jako dobro tretiram tijela. Moje su ruke i dodiri došle na dobar glas. Ima jedan stranac, pričalo se, ej kako me taj svaki put opusti. To je bilo dobro. Broj zahtjeva se povećavao. Mogao sam povisiti cijenu. Postao sam tražena roba. Nisam ni slutio koliko je u poslijednjoj rečenici bilo istine.
Telefon je zazvonio dosta rano, oko sedam ipo, najviše osam. Ne mobitel koji je bio naveden kao kontakt u oglasu, nego kućni telefon. Po predbroju na displeju vidio sam da je poziv s javne govornice iz centra grada u kojem sam gotovo već tri godine živio.
Dobro sam upamtio te brojeve ispisane na kabinama, mjeseci su prošli dok nisam imao dovoljno novca da si kupim mobitel, pa sam sve pozive obavljao s aparata u koje je trebalo ubacivati kovanice. Kako je posao krenuo nabolje, a za mene se pročulo, unajmio sam veći, suhi stan, pa mi nikako nije bilo jasno kako mi je netko došao do broja, a ni sam ga još, jer sam se tek bio uselio, nisam znao napamet, kamo li da sam ga nekome dao. Pa još tako rano.
Muški glas, po naglasku i razgovijetnosti nije bilo dvojbe da je jedan od došljaka iz naših krajeva. Nešto kao čuo je za mene, priča se da sam dobar i da bi me volio upoznati, jer eto, ima mi predočiti zanimljivu poslovnu ponudu, sigurno će mi se svidjeti.
Sastali smo se u centru, u blizini govornica koje sam nekoć hranio metalom, po mom izboru, u kavani u kojoj sam volio popiti čaj. Sve mi je rekao. I stvarno mi se svidjelo. Visoki mršavi lik, crne zalizane kose rekao je da mogu raditi dvostruko manje posla, a zarađivati duplo više novca. A on će se pobrinuti za pronalazak klijenata. Naravno, on bi ubirao proviziju. Pristao sam. Nisam bio baš najbolje upoznat s detaljima posla, ali sam pristao.
Već idućeg dana nazvao me i izdiktirao prvu adresu i ime. Ništa nismo potpisivali, ali činilo mi se da čovjek ozbiljno shvaća naš razgovor od prethodnog dana i da mu je stisak ruke bio dovoljna potvrda suradnje. Pripremio sao sve što je bilo potrebno, stol i preparate, po običaju i krenuo. Na adresi s papirića dočekala su me bijela vrata i prezime koje sam tražio.
Pozvonio sam i sačekao. Vrata su se rastvorila polagano, bez zvuka, klizeći kroz zrak. Žena s papirića stajala je u flanelskom ogrtaču stegnutom oko struka i gledala me požudno, kao da želi nešto više od masaže. Pogledao sam još jednom na prezime na papiru da se uvjerim kako se poklapa s onim na vratima. Pozdravio sam je, a ona mi je kretnjom dala znak da uđem.
Kad sam se ponovno našao na cesti osjetio sam slabost u nogam. Spustio sam stol i torbu pored nogu i sjeo na pločnik. U džepu sam imao više novaca nego što sam inače zarađivao u tjedan dana. A u stanu iza bijelih vrata zadržao sam se svega dva sata.
Da nisam nešto krivo razumio, pomislio sam, ušao sam, postavio stol, iz torbe izvadio što je trebalo, okrenuo se, a gospođa je bosa stajala na parketu, razvezanog ogrtača, gola. Zastao sam na tren čudeći se, pa joj pokazao na stol. Približila se i legla. Ali ne kao inače, kako ljudi inače legnu. Legla je na leđa i raširila noge.
Te sam noći sanjao kako ležim pijan ili mrtav u nekakvoj mračnoj, uskoj uličici, a par uličara, lupeža, zavlači mi ruke u džepove jakne i krade pisma koja mi je slala majka i ona druga, još neposlana, što sam ih ja pisao njoj.
Probudio me telefon. Broj s govornice. Bio sam mokar od znoja. Glas je izdiktirao adresu, ime i sat i nestao. To je bio moj jedini kontakt s njim. Proviziju je sam kupio, od žena kod kojih me je slao, koje mi je ugovarao, kojima me prodavao.
Telefon je zvonio u svako doba, nekad usred noći, nekad po više puta dnevno. Odlazio sam kod sve bogatijih žena, sve tužnijih i usamljenijih. Što su bile bogatije to su me češće zvale. Ne zato što su imale, što su me mogle priuštiti, nego što sam im bio potreban, što su bile usamljenije od ikoga. Između tridesetpet i pedesetpet godina. Otprilike tako.
Neke su mi se jako svidjele. Znao sam da je to opasno područje. Nisam smio dopustiti da me dobiju, trebao sam ostati hladan, a ne priželjkivati da me neke od njih što prije ponovno zovnu. A to je teško. Glavom pokušati upravljati srcem. Dušom. Nečim što izjeda. To ne ide.
A neke su samo željne razgovora. Sve što bi htjele je podijeliti sa mnom svoju tugu, dati nekome pola svojih riječi, svoga ispričanog jada. Te su mi priče padale teže od ičega i novac koji sam za njih dobivao pržio mi je džep i meso koje je dodirivao.
Lakše je bilo isključiti misli, pustiti tijelu da ga uzmu i na kraju od tijela uzeti novac. One koje su htjele razgovarati samo su davale, prvo riječi, onda novac, ništa nisu uzimale. A kad ti ništa ne uzmu, onda je teško nositi.
Znao sam da neću moći dugo izdržati. Novaca sam imao više nego dovoljno, više nego sam sanjao da ću nakon pet godina u inozemstvu imati, više nego dovoljno da odem. Sve više mi je postajalo jasno da to nije nešto što se može dugo raditi. Istroši se, čovjek se potroši, čitava se da, uzmu ga, kupe i više se nema što prodati. Nema više čovjeka.
Jedne sam nedjelje kasno navečer prerezao žicu telefona, izgasio mobitel i zaspao. Na dnu kreveta čekala me spremljena torba na vrhu koje je, kroz nezakopčan patentni zatvarač provirivala putovnica.
Pred zoru se začulo snažno lupanje šaka o vrata. Skočio sam iz kreveta i požurio nazvati policiju. Nije bilo nikakva znaka.
Zaboravio sam da sam prerezao žicu. U strahu i panici koja me obuzela nisam ni pomislio na mobitel. Lupanje je postajalo sve jače. Onda mu se pridružio i glas. Onaj glas koji mi je svaki dan iz slušalice diktirao imena i adrese. Navukao sam hlače i i majicu i počeo tražiti nešto čime bi se mogao obraniti.
Udarci su poprimili zvuk tijela koje se sudara s drvom. Visoki, zalizani pokušavao je srušiti vrata. Požurio sam u kuhinju i otvorio ormarić s posuđem.
U stanu nije bilo nišeg boljeg od velike tave. Poslužit će, pomislio sam i na prstima prišao vratima koja samo što nisu popustila. Ugasio sam svjetlo i utišao disanje. Stajao sam u mraku i čekao da se dogodi čudo. Kao u filmu. Da se spasim, a da nitko ne nastrada.
Brava je popustila uz snažan prasak. Vrata su se rastvorila i približila tako da me čitava sakriju. Stajao sam iza njih i tresao se. Zalizani je bijesno izvikivao moje ime i oprezno zakoračio u stan. Nakon što je napravio tri koraka čitavog sam ga vidio. Da se okrenuo vidio bi i on mene.
Vidio bi i da sam odgurnuo vrata i snažno zamahnuo, ali nije se okrenuo. Kroz otvorena vrata sobe gledao je spremljenu torbu na dnu kreveta kao da se čudi gdje se ja to spremam poći. Nije stigao ni mahnuti mi kad mu se debelo dno tave stropoštalo o potiljak.
Gledao sam ga kako leži i ne mrda. Disao je. Dobro je. Živ je. Kao u filmu, pomislio sam, pa krpom obrisao masni trag njegove kose s tave, vratio je na policu i s torbom u rukama zauvijek napustio svoj oglas.