PROHLADNO VRIJEME
piše: Mladen Šimić
Dječak je došao pri kraju trećeg osnovne u Prašnjograd i završio je uspješno treći razred. On je odmah primjetio da postoje razlike između Bosanaca i Lala naročito kod djevojčica. Djevojčice su se odvajale od dječaka a ako bi se slučajno neki dječak približio onda bi djevojčice djelile šamare, grebale, vrištale, zvale u pomoć, ritale se , bježale i slično.
Djevojčice u Bosni nisu se tako ponašale. Bilo je normalno da svaki dječak i svaka djevojčica imaju svoju simpatiju. Dječaci su mislili da su njihove drugarice lijepe i pametne a curice su to isto mislile za dječake. To je bila najnormalnija stvar a bilo je normalno dana odmoru cura i momak razgovaraju a hrabriji izmijene po koji poljubac.
Drugi dječaci i djevojčice su se rugali curi i momku ali je to pripisivano zavisti i nitko se zbog toga nije sekirao. Krešo se sa sjetom sjećao svoje cure Donate iz drugog i trećeg razreda osnovne škole koja je bila dvije godine mlađa. Dobio je na tisuće vrućih pusa od Donate a čak i pred Donatinom mamom.
U trećem i četvrtom razredu osnovne škole sa Krešom u razred su išli i mali Nijemci. U školi se učilo o Njemcima sve najgore. Njemci su prikazivani kao ružni, debeli ljudi u šljemovima kako ubijaju djecu i žene. Ipak nitko baš nitko to nije povezivao sa našim drugovima Njemcima. To su bili naši drugovi i nisu imali veze sa ljudima u šljemovima.
Kreši je posebno bio simpatičan mali Richard koji je lijepo crtao. To je bio lijep dječak, rumen u licu sa plavim očima i plavom kuštravom kosom. Kao drug Richard je bio drug prve klase. Nikad nitkome nije ništa odbio a molbe su se odnosile uglavnom na crtanje. Krešo je zamolio Richarda da mu nacrta majmuna za ocjenu i Richard je nacrtao divnog smeđeg majmuna u zelenoj džungli kako se drži jednom rukom za granu. Učiteljica je dala peticu i pitala je da to možda nije nacrtao Richard. Ne nije svi su kazali u glas jer nitko nije htio da bude tužibaba roga.
Richard je imao bojice koje je dobio iz Njemačke i nitko drugi to nije imao. Richard je provodio odmore i odmore crtajući sebi za dušu i za drugove a ponekad bi kad bi čuo zvono otrčao u nužnik. Svi bi se uzrujali da ne bi slučajno se desilo da učiteljica uđe u razred prije Richarada pa su smislili taktiku ostajali su napolju pa je učiteljica pozivala da uđemo jer je zvonilo.
Svima je laknulo kad bi se Richard pojavio i obvezno nekoliko najhrabrijih bi ušlo poslije njega u učionicu. Mali Njemci nisu smjeli ići svojim kućama već su stanovali sa roditeljima u logoru. Pričali su nam da je logor ograđen bodljikavom žicom, da postoje naoružani stražari i da je hrana u logoru slaba.
U školu ih je dovozio i odvozio jedan stari Njemac sa špediterom ili last kola kako su govorili. Djeca su sjedela svud unaokolo sa spuštenim nogicama i torbama pored sebe a kola su vukla dva teška crvena konja sa žutim grivama i repovima. Djeca su milovali konje i pitali kako se zovu a odgovor je bio da su to konji nonijusi hladnokrvne njemačke rase.
Kada je padala kiša mali Nijemci su dolazili pokisli a kada je bilo hladno dolazili su promrzli. Govorili su da se do logora voze 10 kilometara a da se logor nalazi u Bačkom Jarku. Jednog dana u četvrtom razredu mali Njemci su rekli da se svi sele u Njemačku. Bilo je i suza na rastanku ali dječija duša sve to brzo zaboravi.