DALI, DALI!

SUSRETI
piše: Emil Cipar

Ponekad se moraš od nečega malo odmaknuti da bi bolje vidjeo. Tako je to i mojemu slučaju. Proveo sam u Njemačkoj tridesetčetiriipol godine. Bila je to Moja Njemačka, Njemačka koju sam zavolio i u kojoj sam bio zadovoljan.
Ali več četiri godine živim u Hrvatskoj. Često …htio ja to ili ne, uspoređujem život, navike i običaje u Hrvatskoj s onima u Njemačkoj. I često nisam u pravu, jer Njemačka koja je u mojim uspomenama, nije Njemačka kakva ona stvarno danas jest.

Treba se na ovu Njemačku naviknuti. Iako su se promjene događale i u vrijeme dok sam živjeo u Meschedama i Remscheidu, nisam ih bio tako svjestan.

Šetam kroz Allee-Strasse, u samom centru Remscheida i ne mogu tu ulicu prepoznati. Drveće koje je tu ponovo posađeno da bi naziv ulice imao smisao …poraslo i već pruža stidljivu hladovinu. U sjeni su klupe i po lijepom vremenu skoro sve su zauzete. Ljudi sjede i razgovaraju, neki samo sjede i zamišljeno gledaju u tlo.
Jezik kojim razgovaraju ljudi na klupama u Allee-strasse u Remscheidu nije njemački. Jezici su južnjački,  ali ipak jedna riječ je jasno prepoznatljiva u tom šarenilu jezika …hartzvier. Znam da su to u njemačkom dvije riječi , ali izgovorene na bilo kojem od jezika, koji sada dominiraju u Allee-Strasse u Remscheidu zvuči to kao jedna riječ. I kada ju čuješ izgovorenu na nepoznatom jeziku učini ti se da je izgovorena u molu, zvuči nekako tužno i često je popraćena uzdahom

Sjećam se dobro kako je to izgledalo sedamdesetih godina. Mladi ljudi, puni snova o boljoj budućnosti radili su po bezbrojnim tvornicama u Remscheidu. Osuđeni na nijeme poslove …poslove kod kojih nisu tražene govorne sposobnosti, nego samo spremnost provesti bezbrojne sate u polumračnim halama.
I štedjeti …štedjeti na svemu, a najviše na svojim osnovnim potrebama. Harz vier i Arbeitslosengeld bili su potpuno nepoznati pojmovi.
Svi su imali svoj san o jednom boljem, bezbrižnijem i ispunjenijem životu negdje u svojoj domovini. I svi su radili na ispunjenju toga sna i nadali se da će to biti uskoro.
Allee-Strase sa svojim luksuznim trgovinama bila je mnogima potpuno strana. Rijetko su zalazili u nju, jedina iznimka su bile rasprodaje …ljetna i zimska.
Sommerschlussverkauf i Winterschlussverkauf.
Da si tada upitao bilo kojega od brojnih gastarbeitera gdje misli da će biti u svibnju 2011. dobio bi puno različitih odgovora, ali sumnjam da bi bilo tko rekao da će u svibnju 2011. sa bolesnom kralježnicom sjedjeti na klupi u Allee-Strasse u Remscheidu.
Većina njih je vidjela sebe u svojoj domovini …u luksuzno opremljenoj kući, okružena sretnom i zdravom obitelji.
Godine su dolazile u Remscheid …puno godina. I donijele su ono što godine donose sobom …starost, bolesti, razočarenja, promjene, nove prilike, nove uvjete…
Šetam kroz Allee-Strasse u Remscheidu i zapažam poznata lica. Ne poznajem ih po imenu, jer Herr Kazanci, Herr Messina, Herr Gonzales… nikada ni nisu niti imali imena u Remscheidu. Oni su bili samo …Türke, Italiener, Spanier… Bili su radna snaga koja je omogućila da Njemačka postane ono što danas jest, gospodarska velesila, kojoj više nisu potrebni Herr Kazanci, Herr Messina, Herr Gonzales…
Njemačkoj sada trebaju njihova djeca, koja posjeduju njemačku putovnicu i koji domovinu svojih roditelja poznaju samo iz priča i rijetkih posjeta u doba godišnjih odmora. I ta djeca ne sanjaju snove svojih roditelja. Oni su našli sebe i svoje mjesto u ovome multikulturalnom društvu. Za probleme svojih roditelja nemaju razumjevanja.
Žalosne životne bilance. Umjesto kvalitetnog i sigurnog života u svojim domovinama sudbina je …za cijelu jednu generaciju odredila život na rubu jednog modernog društva. Na takav su život osuđeni, na njega su se navikli i njega žive sada.
I Allee-Strasse u Remscheidu je izgubila sjaj. Na mjestu luksuznih trgovina, jeftini dućani sa robom …alles für ein Euro.
Jeftina roba je preplavila nekada elitnu ulicu isto tako kao što u njoj sada svoje vrijeme provode Herr Kazanci, Herr Messina i Herr Gonzales, jeftina radna snaga s juga Europe. Za njih je rezervirano mjesto na rubu života,  Hartz vier, Vorruhestand, Rentenabzug… i mjesto na klupi u Allee-Strase u Remscheidu.
Davno, davno prije …točno 40 godina prije, u skromnim stanovima …Herr Kazanci, Herr Messina i Herr Gonzales… na televizoru u boji, jedinom luksuzu, kojega si priuštiše gledali su kviz-emisiju Dali, dali… Lako probavljiva zabava, malo riječi, puno domišljatosti… I voditelj Hans Rosenthal, koji je govorio lakim razumljivim jezikom.
Svejedno! Herr Kazanci, Herr Messina i Herr Gonzales nisu sve razmjeli. Jedino što su dobro razumjeli bilo je dali, dali! Nisu ni znali da te riječi sa njemačkim jezikom nemaju nikakve veze. Ali znali su što znače, jer su ih bezbroj puta čuli od svojih pretpostavljenih u njihovim firmama. Komm! Dali, dali… značilo je: požuri, napravi to već jednom.
Cijeli život dali, dali …i sada vremena na pretek. Život prošao u znaku dali, dali… I te riječi se ne čuju na klupama u Allee-Strasse u Remscheidu u svibnju 2011.
Umjesto njih sada Hartzvier i Vorruhestand.