piše: Stjepan Poljaković
Jednoga dana, tamo pod Alpama, zatekao sam moju gazdaricu kako skida mahovinu s ograde. Pričala mi je kako ju je, dok je mogla, redovito farbala i održavala, ali s godinama joj je sve teže. Ograda je prvo što vidimo kada stupamo na neko imanje. Nerijetko po izgledu ograde možemo vidjeti u kakvom je stanju cijelo imanje.
Riješio sam, kada mi to vrijeme dopusti, preuzeti stvar na sebe. Želio sam joj pokazati da mi nije svejedno, i da poštujem njenu volju da sve na imanju bude uredno. Pričala mi je kako je to vjekovječan i dosadan posao. Ograda je drvena, križana, s puno ćoškova, generalno naporan posao. Bio sam u poziciji da mogu i hoću pomoći kada stignem. Nije bilo pritiska da se mora, bila je to samo stvar dobre volje, stava i svijesti.
I ograde naših života svakoga dana trpe nemilosrdne nasrtaje sa svih strana. Sve više je onih koji u očaju i izgubljenosti, fizičkoj ili mentalnoj nemoći, spuštaju ruke i prestaju s obnovom.
Meni je jedno od najmilijih i najjezgrovitijih poglavlja u Bibliji 58. poglavlje Knjige proroka Izaije.
Govoreći o pravom postu, prorok nam zapravo opisuje iskrenog i praktičnoga vjernika, bogobojaznoga čovjeka koji će živeći po volji i zakonu Božjem biti blagoslovljen.
Šmirglajući ogradu, razmišljao sam o našoj misiji u ovoj Dolini suza.
„ … ti ćeš gradit’ na starim razvalinama,
dići ćeš temelje budućih koljena.
Zvat će te popravljačem pukotina
i obnoviteljem cesta do naselja.“ (Izaija 58. 12).
Kada netko spominje nagradu i blagoslov, mnogi se vide pod palmom na obali ili u nekom obilju, ali biblijski blagoslovi posljedica su aktivnosti, vrlo često odricanja i dijeljenja. Nema aktivnosti, nema blagoslova! Neaktivan kršćanin iz aktivnoga se radnika pretvara u radioaktivnog komentatora i kritičara.
Ima li veće sreće i blagoslova biti od koristi drugome? Zdravorazumski razmišljajući, što je komotnije i bolje? Biti u poziciji onoga tko dijeli ili u poziciji onoga koji ovisi o tuđoj milosti?
Ovoga Uskrsa više mislim i molim za one koji su nemoćni, čije se ograde srca, uma i na kraju tijela tresu pod težinom svakodnevnih briga.
Tko se od nas želi ugledati na Šimuna Cirenca?
Kada nas je prošle godine žena, kojoj smo pomogli, blagoslivljala i poželjela nam između ostaloga i posla, upitah se samo: „Gdje?“ Nije prošlo puno vremena i njen se blagoslov u mom životu oplodio zaposlenjem.
Hvala Bogu što mi je dao izbor, što ne moram, ali eto, želim kao i s ogradom pod Alpama, biti od pomoći potrebitima.
Apostol Pavao tvrdi, a i ja potvrđujem da naša vjera biva jača ako ju propovijedamo. Nije nužno pričati, imati teološku potkovanost, koliko dobru volju i malo srca. Pokušajmo prepoznati potrebitoga i gestom od srca pokazati da smo tu, da nam je stalo! Ne jednom izgovarali smo se da nemamo dosta i da ćemo, kada budemo imali, dati više, no ništa se nije i neće se dogoditi prije prvog, malog koraka naprijed.
Sretno nam bilo!