autorica: Ivanka Jularić (Ćulap)
Još kao dijete osjećala se neželjenom. Bila je tamnoputa, sa kao ugalj crnom kovrčavom kosom i tko god bi ušao u njihovu kuću, pitao bi šaleći se:
–Ma čija je ova mrka?
Otac ili majka, ozbiljnog izraza lica bi rekli: -Ma ispala iz ciganske torbe, pa nam bilo žao i uzeli je.
Ona nije shvaćala njihove šale. Osjećala se samo kao netko tko tu ne pripada, pa i kasnije u životu, trudila se dati sve od sebe da bi se nekom dopala, da bi imala svoj kutak pod nebom.
Nije znala da griješi, da je trebala biti onakva kakva doista jest, da je drugi trebaju prihvatiti upravo takvu, sa svim njenim vrlinama i manama, a da ih je imala, imala je. I jedne i druge.
Dozvolila je da bude otirač za noge, da nikad nema svoje JA, da oborene glave podnosi kad ju se gađa blatom u kojem gacala pola svog života.
-Nemoj!
-Ne smiješ!
– Što nisi ovako?
– Pogledaj se na što sličiš!
Riječi su koje je najčešće slušala, gutajući pljuvačku i shvatila je da bilo što učini nikad neće biti dovoljno dobra.
–Nemam što izgubiti. -, zaključila je jednog dana, razmišljajući o svom životu, kada je shvatila da zbog oštećenja srca nakon teškog infarkta možda nema puno vremena pred sobom.
Sama pomisao od oslobađanja, u početku ju je paralizirala i uporno je se pokušavala osloboditi,jer pola života je podnosila žrtve, gutala čemer, sahranjivala u sebi želje, samo da bi imala svoj kutak pod nebom i sad joj neki vražčić na uho šapuće :
-Oslobodi se toga! Pa cijelo nebo je tvoje!
Učinila je taj korak drhteći, dok joj je ostatak onog oštećenog srca treperio kao preplašeni ptić u nečijoj šaci.
Učinila je taj korak, ne misleći ništa, ne očekujući ništa, ne videći put kojim ide, oslanjajući se na riječi koje je jednom čula:-Ima netko tko nas vodi! –
Nenavikla na slobodu mišljenja, izražavanja, življenja, voljenja same sebe, kad je napokon izašla iz zatočeništva, nije znala kako disati i koliko smije disati.
Previše zabrana u životu, učinili su je hodajućim mrtvacem.
Korak, po korak, polako je učila hodanje, često se saplićući i već kad je skoro savladala tu vještinu, ponovo joj je zaprijetila opasnost da izgubi ravnotežu.
U njoj su još ostali tragovi bolesti zvane “Štokholmski sindrom”
Svakodnevno joj stižu poruke :
“Vrati se! Kasno ti je za novi početak. Sve ću ti oprostiti. Sve ću ti dopustiti”
Ona ponovo postaje žrtva koja na momente sumnja u svoju vrijednost, u ispravnost postupka, pitajući se da li je sloboda precijenjena? Ključna riječ za odluku da ne posustaje su upravo riječi:
–Dozvolit ću ti!
Zaključila je:
-Što će mi ono što već imam?
Što će mi dozvola da dišem, kad sam već navikla disati i bez nje?