Nika Radić na njemačkoj stipendiji u Japanu
tekst: Aleksandra Brnetić
Nika Radić ovih je dana odletjela u Kyoto, u bivši carski glavni grad Japana. Svoj stambeni i radni prostor u berlinskom Kreuzbergu zamijenila je na tri mjeseca s apartmanom u vili Kamogawa gdje ju ne očekuje atelje.
«Ja nisam umjetnica koja radi u klasičnom ateljeu. Ja jako puno radim za radnim stolom. Na stipendijama nema smisla raditi na stvarima koje onda poslije treba transportirati. Pretpostavljam da ću se najviše baviti fotografijom, videom, nešto crtati i, vjerojatno, dosta pisati. Zato mi je kompjutor jako važan. I kamera.», rekla mi je prije puta, razmišljajući da li da ponese i stativ.
Nika Radić, novomedijska umjetnica s međunarodnom reputacijom, koju zanimaju međuljudski odnosi i ponašanje kao i načini ljudske komunikacije, jedna je od dvanaest dobitnica umjetničke stipendije koju Goetheov institut uz financijsku pomoć njemačkog ministarstva vanjskih poslova godišnje dodijeli njemačkim likovnim umjetnicima za Kyoto, a i stranim umjetnicima koji žive u Njemačkoj. Stipendija je i više nego poželjna u umjetničkim krugovima. Mnogo je berlinskih umjetnika koji su se puno puta natjecali. Bezuspješno.
Nika je rođena Zagrepčanka. Kao dijete živjela je u Zagrebu, Londonu i Torontu. Studirala je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu gdje je i diplomirala 1992. Nakon zagrebačke akademije upisala je povijest umjetnosti na Sveučilištu u Beču jer ju je zanimala razlika u pogledu na umjetnost koja se uči na praktičnim i teoretskim studijima. 2008. je diplomirala. Živi između Zagreba, Beča i Berlina.
Projekt koji je prijavila i s kojim je prošla, najavljuje se i na mrežnoj stranici vile Kamogawa, te prve umjetničke rezidencije Goetheovog instituta u Aziji. No onaj tko nije iz struke, teško će razumjeti tu najavu, a ona, doslovce prevedena s njemačkog, glasi: «Kodiranje strane i vlastite kulture kao video-projekt u formi jednog jezičnog tečaja».
Pitam Niku o kakvom je to projektu riječ, na čemu to radi?
«Moj projekt je vezan za učenje japanskog. Ja sam cijeli život učila neke jezike, tako da ja zapravo govorim pet jezika. Meni je učenje jezika nešto što je poznato i znam kako to ide. Međutim, sada sam se prvi susrela s učenjem jednog neevropskog jezika i to je potpuno drugačije. Ne mogu se više osloniti na ono što znam iz drugih jezika nego moram sve ispočetka. Hoću to učenje jezika koristiti da vidim što ću ja preko jezika naučiti o drugoj kulturi, odnosno što ću primijetiti. Čak razmišljam o tome da rad napravim tako da ga strukturiram kao tečajeve jezika, koji me uvijek zabavljaju jer prikazuju tu jednu idealiziranu sliku svijeta u kojoj nasmiješeni ljudi idu u škole, imaju hobije i žive u lijepim kućama. Onda se to može usporediti s realnošću s kojom se čovjek sretne.»
Japanski je počela učiti čim je saznala za stipendiju. Ubrzo je ustanovila da se to njeno autodidaktično učenje razlikuje od onoga u školi. Prvo je počela učiti pisati japanski, ali to joj nije išlo baš jako dobro. Ipak joj je prije puta uspjelo naučiti čitati i pisati pismo koje se zove hiragana (na japanskom: ひらがな ), a većim dijelom i srodnu katakanu ( 片仮名 ), ali da treće pismo, kanji ( 漢字 ),koje je zapravo kinesko pismo, još nije bila ni taknula. Da je ono najteže i da bez njega čovjek ne može zapravo ništa.
Pitam ju zašto joj je pismo bilo važnije od govora?
«Učinilo mi se da je to početak. Jer nema smisla učiti samo zvukove, a ne učiti i pisati. Moje je iskustvo s učenjem jezika je da je najgluplje otići negdje daleko i krenuti od same nule jer da jedan dio čovjek ipak može sam napraviti ranije i da onda nešto drugo što je korisnije, napravi kad se već nađe na odredištu. Do sada sam koristila japanske udžbenike, odnosno web stranice. To su neke aplikacije napravljene za pametne telefone. Tako sam učila brojeve pa sam pomislila: E sad znam brojeve pa onda mogu na japanski prebrojati stvari. Onda sam ustanovila da to nije istina. Oni imaju brojeve koje koriste samo da imenuju brojeve. Ali ako hoće, recimo, reći: pet čaša, onda će koristiti sasvim drugi broj pet nego kad, recimo, imenuje broj pet na jednoj kući. I ti brojevi postoje za žive stvari i za nežive stvari. I ono što me potpuno zabavlja je da imaju brojeve za okrugle stvari, ali ne prevelike.»
Nije li time što si do sada već ustanovila i naučila, koncept tvog projekta doveden u pitanje? Ne će li to utjecati na tvoj budući rad?
«Pa vidjet ću. Ne znam. Idem fotografirati sve te okruglaste stvari, koje nisu prevelike, koje se broje na određeni način. Čini mi se to potpuno smiješno. Jer u te okruglaste stvari spadaju jabuke pa i stolac ako je okruglasti, ali ne i onaj koji je kvadratičan, kvadratni. Čudna je ta njihova podjela svijeta. To je nešto što je nama uopće neshvatljivo. Vjerojatno će se s vremenom nešto iskristalizirati.»
Kad si se počela zanimati za tu neobičnu i nama sasvim stranu zemlju i kulturu?
«Ja sam prije tri godine bila u Tokiu sa svojim prijateljem i onda sam mislila da bih rado došla na duže vrijeme. Stipendije su zgodne jer onda čovjek nije sam. Sve kad bih si mogla sama financirati tri mjeseca u Japanu, to mi nije dovoljno. Treba mi nekakav kontekst, trebaju mi neki ljudi s kojima ću se upoznati. Stipendija mi omogućuje da upoznam ljude koji se bave nekakvim sličnim stvarima i da sam smještena negdje gdje je drugačije nego da sam negdje sama.»
Ali u vili Kamogawi živjet ćeš okružena drugim njemačkim stipendistima. Kako ćeš dolaziti u dodir s Japancima? Kako je to Goethe-Institut organizirao?
«Ja već sada znam jedan od dva datuma koji su predloženi. Direktor Goetheovog instituta traži u Kyotu jednog japanskog umjetnika, ili kustosa, koji će mi biti sugovornik. Zatim, osim stipendista koji su iz Njemačke, a oni ne moraju nužno biti Nijemci, kao što se vidi na mojem primjeru, i direktora, svi drugi zaposlenici su Japanci. Mi tamo možemo učiti japanski, ako hoćemo. Tjedan dana je obavezno. Vjerojatno hoće da naučimo reći Dobar dan. I Hvala. Za mene je to u redu. Treba naučiti par izraza ako se želi boraviti neko vrijeme u stranoj zemlji. A dalje, tko hoće.»
Spominjem joj da je vila Kamogawa, po onome što sam vidjela na internetu, izvana tipično njemačko suvremeno arhitektonsko zdanje, ali da joj je interijer japanski, i da je u tom japanskom okruženju očekuje ni manje ni više nego njemački kafić: Café Müller.
«Čini mi se da to nije loše. Ja jako volim japansku hranu i kad sam prije dvije godine bila u Japanu, onda sam tih tjedan dana bila na japanskoj hrani. Ali i kolače volim tako da ako oni prave Schwarzwälder Kirschtorte, onda je to jako dobro.»
Zanimalo me što obuhvaća ta stipendija i koliki je financijski dio?
«Plaćeni put, stan i 2.500 eura mjesečno na ruke, za svagdašnjicu. To zvuči kao puno novaca, ali ostaju osnovni troškovi u Berlinu, stanarina i režije. To jest pristojan novac, ali on omogućuje miran život za to vrijeme, bez borbe za preživljavanje. Ja nemam nikakve druge povlastice, ni kartu za metro. Dobijem bicikl. Ja volim bicikl jer je to vrlo zgodan način za kretanje po gradu. Čovjek je brži nego da hoda pješice, a neovisan je kao onda kad ima auto.»
I što joj znači ta stipendija i kako se osjećala kad je dobila obavijest?
«Razveselila sam se, naravno. Baš sam htjela ići u Japan malo duže. Ovo što ja bolje poznajem je Evropa i Sjeverna Amerika. Razlike nisu više tako velike. Kad putujemo po ovim prostorima, onda se više manje krećemo u sličnim prostorima. Prije dosta godine bila sam dva mjeseca na Islandu. To je zbilja drugačija zemlja, i drugačija je klima, ali – na kraju – na isti se način odlazi u kafiće. Jedino je u Japanu to nekako drugačije. Zanimljiva je to situacija kad čovjek vlastite, svakodnevne navike dovede u pitanje, kad shvati da ima ljudi koji uopće tako ne žive.»
Kad sam ju upitala, čemu se posebno veseli, zamislila se i nakon poduže stanke i jako ozbiljnog izraza lica rekla:
«Novoj sredini. Ima nekog uzbuđenja kad čovjek dođe u novi grad i ništa ne zna. I mora ustanoviti gdje je centar i kako se tamo dođe. I to je nešto što je vrlo lijepo s tim stipendijama da čovjek dođe u relativno zaštićenu situaciju. Ja ne poznam nikoga niti išta znam, ali unutar toga ja sam dovedena u situaciju da živim svakodnevni život u Japanu. I taj je život drugačiji. Čovjek se mora nekako organizirati i naučiti neke stvari koje su banalne, ali se život od njih sastoji. Umjetnost uvijek ima tu neku dokumentarnu komponentu i to je meni onda zanimljivo. Ja ću si sama kuhati, prati rublje. Kad je čovjek u hotelu, onda to ne radi. Ode u neki restoran. Zanimljivo je otići u dućane s hranom. Kad sam zadnji puta bila u Japanu, ustanovila sam da mi trebaju stolni podmetači od trske pa sam kupila neke. I kad sam došla doma, ustanovila sam da su to – špageti! (Srdačan smijeh na vlastiti račun.) Nisam znala što kupujem, a nisam otišla u dućane za strance nego u dućan u jednoj običnoj tokijskoj četvrti. Ja sam tamo bila jedina visoka strankinja. Nije mi palo na pamet da bi netko napravio tako uredan paketić, posložio te štapiće, povezao ih vrpčicama u pojedine porcije. Oni podmetači od trske isto tako izgledaju, oni se isto tako razmotaju.»