Podsused – mala turistička meka na zapadnoj periferiji Zagreba
tekst i foto: Kristijan Kuš
Subota, 22.04.2017. Osvanuo je prekrasan sunčan i topao dan, možda i malo pretopao za ovo doba godine, jer temperature oko 25°C su prikladnije početku ljeta, nego sredini proljeća.
Na današnji dan slavio se Dan planete Zemlje, pa sam razmišljao kako bi bilo spojiti ugodno s korisnim i malo se prošetati po zelenim dijelovima našega grada.
Budući je prošlo gotovo pola godine od moje zadnje samostalne pješačke avanture ulicama grada Zagreba, odlučio sam istražiti jedan dio gdje do sada još nisam bio, a preko medija sam otkrio da bi ga svakako trebalo upoznati. Radilo se o naselju Podsusedu, mjestu na krajnjem sjeverozapadnom dijelu Zagreba, otprilike 10-ak kilometara udaljenog od grada Zaprešića.
Tako sam i ja krenuo, polako, spustivši se na tramvajskoj stanici kod Prečkog, pa kao uvod u podugačku šetnju (koja je na kraju trajala cca pet sati), prošetao po savskom nasipu, od spomenutog naselja sve do Podsuseda.
Iako sam pretpostavljao što bi u Podsusedu mogao naći, nisam ni slutio da se na ovako malom mjestu, tako daleko od centra grada nalaze tolike zanimljivosti, toliki povijesno-kulturni spomenici, sakralna i industrijska arhitektura i prirodne ljepote, prava meka za svakog istinskog avanturista i planinara.
Moj put je krenuo iz centra Podsuseda, s njegovog malog trga, gdje sam se upoznao s poučnom tablom i prikazom svih njegovih turističkih zanimljivosti.
Ubrzo potom, krenuvši na zapad, došao sam do Sutinskih vrela, multifunkcionalne sportske dvorane, koja je možda najpoznatija kao dom trenutno najjače hrvatske muške košarkaške momčadi, KK Cedevite (iako većinu svojih utakmica igraju u Ciboni i Domu sportova na Trešnjevci).
Nedaleko ove dvorane, nalazi se prva turistička, točnije paleološka zanimljivost. Točno iznad potoka Dolja (koji je alfa i omega ovog kraja, jer je stoljećima napajao vodom cijeli Podsused i stari Susedgrad) nalazi se metalna skulptura, točnije model Zagrebačkog kita, kojeg je 2001. godine izradio umjetnik Zdenko Šlibar.
O čemu se tu zapravo radi?
Kakav sad kit usred kopna, stotinama kilometara daleko od najbližeg Jadranskog mora?
Naravno, radi se o izumrloj vrsti kita, koja je živjela na ovim prostorima prije 10-ak milijuna godina u moru kojeg danas zovemo Panonskim, a koje je bilo dijelom jednog mnogo većeg mora, tzv. Paratethysa. Fosilni ostaci (točnije prednje čeljusti) ove novootkrivene vrste prakita (nazvane Mesocetus agrami) nađeni su na prostoru nekadašnjeg kamenoloma, odmah ispod srednjevjekovne gradine Susedgrada. Naime, opće je poznao da je današnja Medvednica u to pradavno doba bila otok u Panonskom moru.
Skulptura kita postavljena je točno iznad potoka Dolja, kako bi se stekao dojam kao da pliva u potoku, a malo dalje se nalazi i ušće potoka u rijeku Savu.
Nastavivši svoju rutu prema sjeveru, prema brdima, prošao sam Alejom Matije Gupca, pokraj nekog sanatorija pod upravom Psihijatrijske bolnice u Vrapču, te sam došao u jedan veliki, zelenilom okupani i višeetažni park, čija zavojita šljunčano-zemljana staza vodi sve do nekadašnjeg slavnog grada-utvrde Susedgrada, po kojemu je i sami Podsused dobio ime (Podsused = pod Susedgradom).
Ovaj burg, kako se pravilno naziva, postoji u pisanim dokumentima od 9. stoljeća, iako se prvi puta spominje tek u 14. stoljeću. U svojoj povijesti promijenio je mnogo vlasnika, a neki od njih (kao i oni na Medvedgradu) bili su vrlo zločesti, poput Franje Tahija, poznatom kao nemilosrdnom borcu protiv seljaka koji je krvavo ugušio Seljačku bunu 1573., te smaknuo njihovog vođu Matiju Gupca (ili Matijaša Gobeca, kako piše u nekim starim dokumentima). Inače, smaknuće samog Gubeca vjerojatno se dogodilo na samom licu mjesta, u Stubici, a ne na Gradecu, ispred Crkve Sv. Marka, kako kažu mnoge zagrebačke legende.
Susedgrad, koji danas leži u ruševinama, i to već više od tri stoljeća otkako je napušten nakon velikog požara, bio je dom vlastelina koji su vladali stubičko-susedgradskim krajem.
Najveći takmaci su mu bili obližnji Medvedgrad i Stari grad Samobor, a svi su sagrađeni i utvrđeni kako bi se lakše branili od potencijalne najezde Turaka koji su tada haračili dijelovima Hrvatske, te zauzeli njegovu veliku većinu (u povijesti to razdoblje je poznato kao “ostaci ostataka hrvatskog kraljevstva”). Iako su od samog Susedgrada ostali samo goli zidovi, koji su odavno prekriveni travom i šipražjem, spomenuti park koji se nalazi ispod njega počeo se uređivati početkom 20. st., kako bi se ovaj prostor upotrijebio u korisnije, rekreativne svrhe.
Na jednom obližnjem brdu pokraj Susedgrada, nalazi se prekrasan vidikovac s kojega pogled seže na rijeku Savu, jezera Rakitje, te u daljini Grad Samobor i slovensko-hrvatsku granicu.
Kad sam konačno sišao s ove devastirane utvrde i ponovno se približio potoku Dolju, primjetio sam malu srednjevjekovnu, ali obnovljenu kapelicu Sv. Martina Pustinjaka Podsusedskog, koji je ovdje obitavao jedno vrijeme, i to u maloj špilji pokraj kapelice, od koje su danas ostali samo tragovi.
Ono što je zanimljivo kod te nekadašnje špilje, je da je kroz nju tekla topla izvorska voda današnjeg potoka Dolja, pa su sukladno tome ovdje izgrađene i male terme, nazvane Sutinska vrela (topla voda još uvijek izvire, ali je sada pregrađena, pa se njome koriste neki obližnji stanovnici Podsuseda).
Sv. Martin je bio stvarna povijesna ličnost, rimskog porijekla, ali rođen u ovim krajevima u 4. st., u ondašnjoj rimskoj provinciji Panoniji, tako da je vrlo vjerojatno da je zaista i živio ovdje, kako kaže stara legenda. Kapelica je također vrlo stara, iako prvi dokumenti spominju da je postajala već početkom 13. st., u mjestu koje se tada zvalo Podgrađe uz Savu (misli se ispod grada Susedgrada).
Kapelica je u sjajnom stanju, obnavljana je nekoliko puta, zadnji puta 2008., iako ju se može posjetiti (njezin unutrašnji dio), tek neposredno prije dana Sv. Martina (tzv. Martinja).
Nastavivši svoj put prema sjeveru, i uz potok Dolje, stigao sam do velikog, sada napuštenog kamenoloma, koji je vapnencem opskrbljivao nekadašnjeg industrijskog diva na zapadu Zagreba, Cementaru Podsused.
Nažalost, i to je (poput mnogih industrijskih objekata u Zagrebu) propalo, tako da je od svega ovoga ostao napušteni kamenolom (ovaj u Podsusedu, drugi iznad Bizeka), stara konstrukcija za prijevoz kamena, te prostor Cementare Podsused, kojeg danas djelomično koristi jedno zagrebačko poduzeće. Inače, kamenolom se eksploatirao još od antičkih vremena, poznato je da je njegovim kamenom obnovljen i dio zagrebačke katedrale, a 1950-ih godina tamo je sniman i film “Pad Rimskog carstva” s tada slavnom glumicom Anitom Ekberg.
Napustivši kamenolom, zaputio sam se dalje ulicom Sutinska vrela, sve do Bizeka, te se kasnije spustivši do Gajnica i Stenjevca.
Ali to je opet neka druga priča…