Komentar na tekst “Vozne karte, molim”
Joko/ 25.04.2017./ K’o ćorava kokoš naletio sam na ovaj prilog koji je ključ škrinje uspomena na osmogodišnje putovanje od Oriovca do Broda u vremenu od 1951. do 1958. Svega i svačega bi se tu moglo pronaći.
Često, moglo bi se reći veoma često prvih godina vlakašenja susretali bismo se svezanim osobama, obično muškarcima u pratni milicionera.
-Utekao je,- prostrujilo je među mnogobrojnim putnicima u vagonu i na željeznčkom kolodvoru. Obično bi to bilo u „bubneru“ ali i „đačkom“.
A što tek reći za onaj popodnevni Beograd Zagreb kojemu je normalno bilo kašnjenje šezdeset, sto pa i sto osamdeset minuta.A kad bismo u njega ušli leže po klupama gospođe koje se vraćaju svojim muževima oficirima a ti Jozo samo gledaj.
U Muškoj dječačkoj učionici koju smo mi vlakšaši od Kapele do Broda i Doljnjih Andrijevaca bili raspoređeni u petom razredu smo imali tri puta po tri sata i tri puta po četiri sata nastave. Čim bi došli u školu, nekad još u vlaku, pojeli bismo što su nam mame (blagoslovljene ruke njihove) spremile i gladan čekaj vlak za nazad.
U jesen bi, primilo smo to od starijih, bila obaveza pješačkim nadvožnjakom pregedati sadržaj vlakova. Često da se ubije dosada ali i zbog pragmatičnih razloga. Ako bi stigao povoljen glas, brzo bi se iz torba istresale bilježnice i pernice (udžbenika osim čitanke nije bilo) pa bi najodvažnija dvojica slijedeći naputak izvidnice otkrili otvorene vagone s repom okruglicom.
Dobiti polovicu repe bila je premija.Onda je radila škljoca, crvenih drvenih „korica“ bez opruge kakve su imali federmeseri.
A valja mi se sjetiti i prijatelja. Neka to ovoga puta bude samo Marijan. Sin je željezničara pa si je mislio da si može sve dopustiti. Uvukao se kroz metalnu rešetku na prozoru u sobičak iza WC i uzeo nekoliko traka ispisanih morzeovom abecedom kojom su se na željeznici dugo služili.Iz prvog vagona kroz prozor koji se dao otvoriti pustio bi da se kolut odmata a vjetar vitla uskom trakom po prozorima. Često bi mu netko pokvario veselje, naročito kondukter ali i drugi vlakaši, pretrgnuvši njegovu zastavu.
U Radovanju je zavoj zbog kojeg bi strojovođa usporio. Koristio je to Marijan i iskočio iz vlaka. No kući nije smio prije drugih jer bi bilo batina.
-„Oj, mladosti, alaj mi te žao, sve što imam za tebe bi dao!“
No dobro je i ovako s uspomenama.
J.E