Dijana Jelčić-Starčević
Gazeći po snijeguu lakiranim cipelama
željeli smo sreći odrediti pravac
pobijediti hladnoću.
Nismo uspjeli.
Skidao si cvijeće iz moje kose,
stavio ruke na moja leđa,
voljela sam dodir tvoje kože,
ljepoti muškog tijela
darovala tvoje proporcije,
onaj kojeg želim
me gleda tvojim očima.
Na stolu su ostale ruke
nedovršenih zagrljaja
s dlanovima punim
nedavnih dodira.
Darovao si mi
osamnaest crvenih ruža,
sve zvijezde s neba i
budućnost u celofanu
Da, bilo je to vrijeme
oluje ruža i vina,
ostale su krhotine
čaša iz kojih
ispijasmo ljubav,
na usnama
gorčina rastanka.
Trg cvijeća je šutio suncem.
Osjetih miris maja u februaru
tvoja sreća dotaknu misli
zaustavi želje…
U ogledalu istine
vidjeh tvoju sjenu
u odlasku.
Tiho i elegantno,
kao crna pantera
se spušta noć.
Teške od zvijezda
vise ruke neba
nad mojim prozorom.
U vazi umiru ruže,
zima je prošla,
a ja nisam ubila hladnoću…
Zbirka pjesama “Odakle dolazi ljepota” Zagreb, 1987.