piše: Filip Ćorlukić … Iz knjige „Moja sjećanja na minulo stoljeće“
Završio sam osnovnu školu i upisao se u realnu gimnaziju. Opet nešto potpuno novo i drugačije – nova zgrada u drugom dijelu grada, novi školski drugovi – potpuno nova okolina.
U odnosu na relativno malu zgradu klostera časnih sestara, zgrada gimnazije bila je ogromna, a izgrađena je za vrijeme Austrije.
Nešto dalje s druge strane ceste bila je velika zgrada pošte, koju su također izgradili Austrijanci. Na putu od centra grada prema gimnaziji s desne strane bio je veliki park u kojem je bila dojmljiva i lijepa zgrada časničkog doma, kojega su također izgradili Austrijanci.
Na prvi sat je došao prof. Jakšić. On će nam biti razrednik i predavati “srpsko-hrvatski” jezik. Dobli smo raspored sati: puno predmeta, a za svaki predmet drugi profesor. Bilo je to zastrašujuće, ali smo bili i znatiželjni.
Tako je počelo moje pohađanje gimnazije, koje će doživljavati različite promjene, ali i vrlo burna razdoblja. No o tomu ću poslije govoriti, a sada ću se osvrnuti na ostala događanja.
Uzgred rečeno, Tuzla je jedno od najstarijih kontinuiranih naselja u ovom dijelu Evrope. Tragovi početaka naseljavanja oko slanih bunara stari su oko 6,5 tisuća godina, dok trajna naseljenost u neprekinutom kontuinuitetu seže čak 4.500 godina u prošlost. Samo ime Tuzla potječe od turske riječi tuz, što znači sol.
Za razliku razliku od male, patrijarhalne Dervente, koja je u vrijeme našeg doseljenja imala oko pet tisuća stanovnika, Tuzla je bila pravi, veliki industrijski grad, ali i grad kulture, s preko 21 tisuću stanovnika. Tuzlansko pozorište najstarije je kazalište u BiH, a osnovano je u vrijeme austrijske vladavne 1898. godine.
U vrijeme kada smo mi doselili, imala je još i tri dobro organizirana nacinalna kulturno prosvjetna društva: Napredak, Gajret i Prosvjetu, a premda su po broju stanovnika u gradu bili drugi, Hrvati su u tom pogledu bili najaktivniji. Imali su HKD Napredak i Hrvatsko pjevačko društvo Majevca. U samom je centru grada bio veliki Hrvatski dom, s vlastitom velikom kino-dovoranom. Imao je i limenu glazbu.
Grad je imao još jednu kino dvoranu, te vatrogasnu limenu glazbu, a i časnički je dom je imao vojnu limenu glazbu. Kapelnici u ove obe limene glazbe su bili Česi Ravnihard i Linhard. U blizini centra je bio veliki Sokolski dom, koji je služio za različite sportske aktivnosti. Vrlo aktivan je bio i džez orkestar Yazz Melody.
Sve je to omogućeno snažnim gospodarskim razvojem zasnovanom na prirodnom resursima. Zahvaljujući ogromnim količinama soli koja se neposredno koristi, ta je sol iskorištena i kao osnova za industrijsku proizvodnju žive sode (NaOH). U tu je svrhu norveška tvrtka Solvay u obližnjem Lukavcu izgradila veliku tvornicu. U Evropi je postojala još samo jedna tvornica te, za niz industrija vrlo važne komponente.
Tuzla leži na ogromnim naslagama uglja. Povezano s time izgrađena je druga po veličini termoelektrana u Jugoslaviji, pa su dovoljne količine električne energije omogućile izgradnju čitavog niza manjih i većih postrojenja.
Za razliku od života u Vrhovima i Derventi, cijela Tuzla je za nas bila stvarno novi sijet, svijet u kojemu je postojao ogroman broj različitih mogućnosti.
Časne sestre su imale i Konvikt (đački dom), a u njihovoj je zgradi svoje prostorije imao i ogranak Velikog križarskog bratstva, koje je svoje sjedište imalo u Zagrebu. Sve troje smo se upisali u Križare, kako smo to skraćeno nazivali. Predsjednik tuzlanskog ogranka je bio Anto Ajanović, đak šestog razreda gimnazije, koji je stanovao u Konviktu. Bila je to katolička laička organizacija, kojoj je moralni odgoj u skladu s naukom Crkve bio prvenstveni zadatak, a djelovalo se i prošireno kulturološki. Uz to su nas pripremali i za samostalno javno djelovanje, pa sam ja, na primjer, već tijekom godišnjeg raspusta nakon četvrtog razreda osnovne škole odlazio u šest kilometara udaljeni Simin han i tamo održavao sastanke. Budući da je sin upravnika tamošnje proizvodnje soli gospodina Bošnjakovića, u školi bio sa mnom u istom razredu, sastanci su se održavali u zgradi uprave solane.
Međutim ta nas dopunska djelatnost nije ometala u izboru zabave kod kuće. Ubrzo nakon doseljenja, na Novi svijet ispred Pandžine smo kuće od dasaka napravili sebi “kuću”, u kojoj smo napravili i mali zidani štednjak, na kojemu smo ponekad kuhali krumpire i drugo. Budući sam ja već u priličnoj mjerom ovladao električarkim znanjima, sa zidne utičnice Pandžine ulazne prostorije do kućice sam povukao električni vod, pa u kućici instalirao elektično osvjetljenje. Kakve radosti, ali i čuđenja od strane susjeda. Jedino se stari Pandža bunio. Govorio je da je to što radimo opasno, ali da ne bi povrijedio nove komšije, nije ništa poduzimao.
Jednog smo dana na našem štednjaku kuhali grah, a budući da to traje dugo, stavili smo dosta drva u ložište i otišli se igrati iza naše šupe za drva i ugalj. Nakon nekog vremena začuli smo tata Pandžu kako viče: “Budale, nek se ljuti ‘ko ‘oće, ali ja neću u ‘aps (zatvor)!”. Istrčali smo i vidjeli da naša drvena kućica gori, a Pandža s nekakavom željeznom motkom raskopava našu kućicu. Bilo mi je žao kućice i razmišljao sam zašto se to dogodilo. Nije bilo teško otkriti razlog. Ložište našeg štednjaka bilo je odvojeno od jelove daske zida samo debljinom cigle. Vatra je dugo gorjela, cigla se zagrijala i zapalila dasku. Poslije nismo ni pokušali s ponovnom izgradnjom kuće.
Ministrant
Čim smo doselili u Tuzlu, brat ja smo se odmah prijavili u Župni ured i postali ministranitima, a ja sam ubrzo znao veći dio mise na latinskom jeziku – premda nisam znao što to znači. Da bih iskoristio to znanje, zamolio sam majku da mi napravi nekakvu misnu opravu, a ja ću nedjeljom pred večer služiti misu. Ona i Pandžinica su zaista napravile nekakvu šarenu opremu, nabavili smo zvonce, ono koje sa stavlja ovcama oko vrata, a ja sam od nekakve konzerve napravio kandilo. U Pandžinoj je kući na ulazu bila velika prostorija i tu sam ja “glumio” svećenika, a Tonćo je ministrirao. Joj kako su se žene radovale, a moja je majka bila uvjerena da ću postati svećenik, što je ona žarko željela, a vjerovala je da je to “pretskazano” već i time što sam ime dobio apostolskim odabirom.
Bilo nas je desetak ministranata i često smo boravili u parku Župnog ureda. Osim nedjeljom i blagdanima, jutarnje su se mise održavale svaki dan, a neki od ministranata nikad nisu dolazili na te rane mise, a posebno ne u vrijeme adventa, pred Božić, kad su se mise zornice održavale u šest sati ujutro. Međutim, ja sam dolazio redovno. Jedno sam jutro na tu ranu misu došao jedino ja. Poslije mise mi je kapelan dao deset dinara, zato “što si tako solidan” – kako mi je rekao.
To moje dolaženje na ove rane mise drastično je prekinuto jednim za mene zastrašujućim događajem. Opet sam jedino ja došao na zornicu. Kad sam došao u dvorište, zatekao sam župnika kako lupa rukom po prozoru sobe poslužitelja Mije, koji je pored ostalog bio zadužen i za zvonjenje. Čim me je ugledao župnik mi je rekao da Mijo nije zvonio, pa da ja uđem kroz prozor i da vidim što je s njime. Zatim je kamenom razbio staklo na prozoru i otvorio ga. Podigao me je da uđem. Kad sam ušao u sobi je bio mrak, tako da se tek ponešto moglo razabrati. Ja sam se inače bojao mraka i ne znam zašto nisam upalio svjetlo, nego sam odmah plašljivo pogledom potražio krevet. Tek malo se nazirao, a kad sam prišao bliže zapazio sam da Mijo leži na krevetu, a iz nosa mu viri puno bijele vate. Kosa mi se digla na glavi, pa sam pojurio prema vratima koja vode u konjušnicu, a tek druga vrata vode van. Tu je bilo još tamnije, pa konje uopće nisam mogao vidjeti, nego sam ih samo čuo kako tiho hržu. Vrata su bila posmičnim željeznom zasunom zatvorena iznutra. Dugo sam petljao oko tog zasuna, a kad sam ga konačno otvorio, iskočio sam van i toliko sam udario u župnika, da je posrnuo prema nazad.
Pitao me je što je bilo, pa sam mu uzbuđeno rekao da se Mijo ne miče i da mu nešto bijelo viri iz nosa. On kao da uopće nije zamjećivao moje uzbuđenje, samo mi je mirno rekao: “Sad ti moraš otić zvoniti, a ja ću zvati policiju i liječnika.”
Bijeg iz zvonika
Otišao sam i kroz mala bočna vrata ušao u crkvu. Unutra je bilo toliko mračno da se osim obrisa kipova na bijeloj pozadini, skoro ništa nije vidjelo. Na nesreću, činilo mi se da se da se ti kipovi miču. Bože, kako me je bilo strah!
Ipak sam potrčao dalje, pa ravnim stepenicama do ulaska u kor, a zatim zavojitim do konopaca kojima potežemo zvona. Dalje gore do samih zvona vodile su ravne stapenice. Tek što sam zgrabio najbliži konopac i počeo zvoniti, nešto je odozgor počelo snažno lupati: tuptuptup…
Pustio sam konopac i potrčao prema izlazu gdje sam se sapleo i počeo kolutati niz stepenice, a u ušima mi je i dalje odzvanjalo ono: tuptuptup. Zaustavio sam se pred korskim vratima, kad me je nešto snažno udarilo u leđa. Osvrnuo sam se i vidio da je to bila cigla.
Kao da mi je laknulo što to nisu bili nekakvi duhovi i “prikaze”, pa sam smogao snage, istrčao iz crkve i pobjegao kući. Tek poslije podne sam došao u dvorište Župnog ureda, u kojemu je bilo puno svijeta i tu sam čuo da je Mijo umro od ugljičnog monoksida, a što se tiče one cigle poslije sam čuo da su majstori nešto radili gore kod zvona, pa su na samom rubu vrha stepenica zaboravili ciglu, koja se pokrenula kad sam ja počeo zvoniti. Sve je bilo razjašnjeno, ali ja više nikada nisam došao na zornicu.
Inače smo često poslije škole dolazili u park Župnog dvora i tu se zabavljali, ali nam se to dolaženje ponekad i isplatilo. Za mnistriranje kod mise nismo dobivali nikavu nagradu, ali smo kod sprovoda, vjenčanja i krštenja znali od kumova i drugih dobiti, za nas, prilične svotice novca. Najisplativije je bilo pratiti svećenika prigodom posvećivanja kuća.
Na putu prema crkvi bila je izvrsna Jakubova slastičarnica, pa smo tu svraćali. Osim kolača, Jakub je “na kilu” prodavao oštećene kolače pomiješane s mrvicama kojih uvijek ima kod pečenja kolača. Pola kilograma za jedan dinar. On to nije vagao, nego, onako od oka, pa je nama redovnijim mušterijama često sipao i više. Uglavnom, Tonćo i ja to nikad nismo uspjeli pojesti odjednom.