piše: Filip Ćorlukić ….Iz knjige: Moja sjećanja na minulo stoljeće
Osjećaj sigurnosti kojemu su najviše pridonosili snaga i civilizirano ponašanje vojske 5. i 8. domobranske pukovnije, počeo je nestajati kad su te domobranske pukovnije premještene u Slavoniju, gdje se pripremao front protiv u Srbijih ojačanih partizana i sovjetskih snaga koje su se sve više približavale.
Umjesto najavljenog nekog drugog domobranskog garnizona u Tuzlu se došle njemačke i manji broj vojnika njemačko-hrvatskih postrojba. Ceremonijal skidanja hrvatske i postavljanje njemačke zastave pred zgradom zapovjedništva – djelovao je nekako grobljanski i mnogi su građani plakali. Plakali su i prigodom spontanog ispraćaja na željezničkoj postaji. Plakali su čak i oni građanih iz čijih je obitelji neki član bio u partizanima. Plakali su zbog izgubljene sigurnosti koju su nam ulijevali ti naši vojnici. Prvi put sam imao dojam nekakve propasti – kapitulacije.
Koliko god smo se radovali njemačkoj vojsci koja je Tuzlu bila oslobodila od partizanskog divljanja, ove smo vojnike doživljavali kao strance. No, nije bilo nikakvih uhićenja, niti progona. Ovo jest bila saveznička vojska, ali osjećej da to više nije naša, domaća vojska, već je sam po sebi ulijevao nesigurnost.
Već dulje vremena sam bio zbunjen ponašanjem Nijemaca, koji su sve više na svoju ruku regrutirali naše ljude u svoje vojne postrojbe. Kad sam pitao oca kako to da naši saveznici u našoj nezavisnoj državi mogu činiti takve stvari i zašto ih on smatra prijateljima, on mi je rekao da nam Nijemci jesu saveznici, i to dobri, ali nam nisu prijatelji. Rekao mi je da se Srbije više ne moramo plašiti, ali da Hrvati za svoju budućnost zapravo imaju samo dva dva velika idejna neprijatelja: naciste i komuniste. Komunisti su opasniji i, kako je rekao: “Ja koliko mogu pomažem Nijemcima da pobjede komuniste, a oni će i tako izgubiti rat od Engleza i Amerikanaca”.
Bijeli partizani, Pvelićeva katatrofalna zabluda.
Ljeto je prolazilo i dolazila je jesen. Politička je situacija bila vrlo napeta. Sve se više govorilo o “bijelim partizanima”, koji bi trebali komunistima preoteti sve hrvatske partizane nekomuniste, ali i prebjege iz njemačkih vojnih formacija, kojih je bilo sve više. Vijest o zatvaranju dvojice ključnih ministara hrvatske Vlade, Vokića i Lorkovića, potpuno me je zaprepastila. Danas mi je zaista teško shvatiti koliko sam ja s mojih šesnaest i pol godina mogao shvatiti ona izvanredno složena politička gibanja -ali u ratovima se brzo sazrijeva. Sve do tada sam stalno u džepu nosio Pavelićevu sliku, i ona me je jednom spasila kad me je navečer na korzu uhvatila njemačka racija. Kad su mi vidjeli tu sliku, odmah su me pustili, s tvrdnjom da: “Takvi solidni mladići moraju ostati u gradu”. Međutim, čim sam čuo da su Vokić i Lorković zatvoreni, tu sam sliku pocijepao i bacio. Također sam u stanu sa zida skinuo Pavelićevu sliku. Otac je rijetko dolazio iz Bos. Broda, a kad je vidio da sam skinuo sliku, samo me je zabrinuto pogledao i rekao mi da šutim. Rekao je i da misli da će Pavelića zamijeniti Maček.
Za mene je to bilo je to vrlo dinamično a na svojevrstan način zanimljivo razdoblje života. Da bi se spriječilo slušanje neprijateljskih radio stanica, na svim je radio prijemnicima tada bio isključen kratki val i aparati su zapečaćeni. Međutim, ja sam brzo pronašao način kako kroz rupice mogu spojiti odvojenu žicu, pa smo često slušali radio London. Domobranski nadporučnik Vitje je bio elektroinženjer, pa sam mu to pokazao. Odveo sam ga i u moju sobu i pokazao mu sav onaj materijal koji mi je vraćen nakon odlaska partizana. Pitao sam ga gdje se može nabaviti nekakva knjiga iz koje bih mogao naučiti kako se prave radio aparati. Rekao je da mi to ne može nabaviti, ali me je upoznao s osnovnim shemama i pokazao kako to mogu praktično napraviti.
Odmah sam prionuo na posao. Imao sam sav materijal koji mi je bio potreban, pa, za početak, nisam pravio t.zv. kristalni detektor, što je za početnike bilo uobičajeno, nego sam odmah prešao na izgradnju dvocijevnog radio prijemnika s dvije triode A 415. Postavio sam dugačku antenu i s netrpljenjem uključio moj, na nekoj staroj kutiji napravljen aparat. Za traženje stanica još nisam bio postavio prijenos, ni skalu, nego sam stanice tražio direktnim okretanjem osovine kondenzatora. Nakon zviždukanja odjednom sam jasno čuo glas njemačke radio stanice: “Wir geben die Luftlagemeldung” (izvještaj o položaju neprijateljskih zrakoplova).
Bilo je vrijeme kad su već stotine savezničkih četeromotornih bombardera letjeli iznad Tuzle prema Rumuniji. Nijemci su na Trnovcu i Gradini postavili devet protuzrakoplovnih topova (flakova) od 90 mm, koji su svaki put otvarali vatru na te zrakoplove. No oni su se samo malo razmaknuli i mirno letjeli dalje. Bio sam u gradu kad su se prvi put pojavili. Neposredno prije toga sirene su počele znažno zavijati. Narod se strčao tražeći sklonište. I ja sam brzo ušao u jedan podrum ispred kojega je pisalo da je to sklonište. Bili smo stisnuti kao sardine u konzervi.
Strop je bio poduprt s mnoštvom jelovih greda, s kojih je bila oljuštena kora, pa se i sad dobro sjećam intenzivnog mirisa crnogorične smole. No, kad su topovi otvorili paljbu na bombardere, zahvatio me je silan strah. Na neki način nisam se plašio udara bombe, nego toga što nisam vidio odakle opasnost dolazi. To mi se toliko usjeklo u svijest, da nikada više nisam bježao u sklonište, nego sam razvio «vlastitu tehniku» izbjegavanja opasnosti. Ako su zrakolovi letjeli u mome smjeru, a bili su još daleko – bježao sam ustranu, a ako su već bili iznad mene mirno sam ih promatrao, očekujući da će početi ispuštati bombe. Naime, znao sam da će bombe nastaviti padati iu smjeru leta zrakoplova, pa nije bilo bilo neposredne opasnosti. Trebalo je samo zaleći na zemlju, ili u bilo kakv zaklon.
No uskoro su nad Tuzlu počeli dolijetati engleski, a kasnije i partizanski lovački zrakoplovi, a s njima je bilo mnogo teže izlaziti na kraj. Zbog iznenadnog dolijetanja u niskom lijetu zvali smo ih: «kuruzarima». Oni su mitraljirali i bacali bombe od sto kilograma, a ja sam moju tehniku izbjegavanja toliko usavršio da je djelovala potpuno automatski: zvuk, pogled, uočavanje zaklona i skok u ležeći položaj.
Ipak je s tim zrakoplovima bilo i zanimljivih događaja. Spomenut ću samo jedan. Bacili su bombu na kolosjek željezničke postaje. Pala je između tračnica blizu skretnice, ali nije eksplodirala nego se zarila duboko u zemlju. Došla je grupa njemačkih vojnika. Dok su ostali zalegli u obližnje zaklone, a mi smo učinili isto, jedan vojnik je legao potrbuške i u onoj rupi zavezao na rep bombe jedan kraj dugačkog čeličnog užeta. Drgi je kraj zavezao za oklopni vlak, pa su je počeli polako izvlačiti. Kad su je izvukli, oprezno su je natovarili na vagonet i odvukli u smijeru Simina Hana. Uskoro smo začuli snažnu eksploziju. Uništili su je.
Protuzračna obrana uvijek je otvarala vatru na neprijateljske zrakoplove, a posebno snažnu na lovce kad su se velikim flakovima pridruživali i brojni četverocijevni flakovi 20 mm, ali i strojnice. Nikada nisu oborili ni jedan neprijateljski, ali su nepažnjom ošetili domobranski, koji je u vrlo niskom lijetu bježao od njih. No ipak se uspio spustiti, pa je nakon nužnih popravaka sutradan odletio.
Mnogo je zanimljivije bilo s našim zrakoplovima koji su se povremeno spuštali na provizornu pristanište. Bili su to dvokrilci ili jednokrilci “Rode” (Schorch). Ponekad su dolazili i njemački, ali dok su nam hrvatski zrakoplovci dozvoljavali da priđemo blizu, a ponekad nekomu od nas i da uđemo u zrakolov, dok su Nijemci odmah postavljali stražu i tjerali nas dalje od zrakoplova.
Pored službenih zadataka koje su morali obavljati, sarajavski su piloti vrlo rado dolazili, jer im se pružala mogućnost zarade. Naime, u cijeloj se državi osjećala netsšica soli, pa je izvan Tuzle sol bila stahovito skupa. Dok se u Tuzli lako nabavljala po 40 kuna, u Sarajevu je bila 3.000 za kilogram soli. Sol je bila najtvrđa i najsnažnija «valuta» i u razmjeni dobara. Za jedan kilogram soli u Slavoniji se mogla dobiti šunka, ili desetak kilograma slanine, ili mnogo brašna. Stoga je šverc solju bio je vrlo razgranat, ali je i kontrola bila rigorozna. Svakom putniku u vlaku, ili u drugim okolnostima na putovanju izvan Tuzle, kojemu bi se kod pregleda pronašlo više od jednog kilograma, sva je količina oduzimana. U tim je uvjetima teško reći da li su ti kontrolori oduzetu sol predavali državi, ili su je i sami dalje «distribuirali».
Budući da je prenošenje soli vojnim zrakolovima bilo izvan kontrole, piloti su bili vrlo zainteresirani za dolazak u Tuzlu. No dogadjale su se i nezgode. Jednom je prigodom neposredno prije polijetanja dvokrilca dojurio motocikl s prikolicom, iz koje je iskočio njemački pukovnik i trčeći pokazivao pilotu nekakv list papira. Nastala je burna prepirka, a odnda su iz zrakoplova izvadili dvije vreće soli i dali ih jednom domobranu, pa su se sva trojica počeli ukrcavati u mali dvokrilac, koji ima samo dva otvorena sjedišta. Prvo je pilot ušao u prednji otvor, zatim je u zadnji otvor ušao pukovnik i ostao stajati, a kopilot se ugurao i sjeo ispred njega.
Nakon što je malo dulje rulao po zemlji, zrakoplov se konačno podigao u zrak i počeo praviti krugove da bi dostigao visinu preletjetanja preko Iličice. Pri tome sa snažno naginjao lijevo i desno. Lijepo su se vidjele glave dvojice zrakopovaca, dok je stojeće pukovnikovo tijelo smiješno stršilo sve negdje iznad kukova, još više naglašavajući naginjanje zrakoplova. Dan je bio tmuran i prohladan, a pukovniku nisu dali ni kožnu kapu, niti naočale. Nisu imali rezervne, ili mu nisu dali; da mu se barem malo osvete zbog dvije vreće soli soli koju su morali ostaviti.
Tih dana mi se s Istonog fronta javio moj predratni školski kolega Puba Fidler, koji je nakon uspostave NDH s rodiljelima odselio u Njemačku. To je jedino pismo, ali sam mnogo kasnije saznao da je preživio.
…