piše: Filip Ćorlukić... Iz knjige “Moje sjećanje na minulo stoljeće”
Iz Dubrovnika smo vlakom otputovali u Beograd i tamo me dočekala jedna neugodna vijest.
Upravnik restorana u kojemu sam se besplatno hranio je nekamo premješten, a novi nije bio zainteresiran, pa sam opet morao u studentsku menzu.
Budući mi je Sead još prije ferija najavio da bi se to moglo dogoditi, sačuvao sam novac za uplatu menze.
Znao sam da me očekuje teška godina. Budući sam želio što prije diplomirati morao sam intenzivno učiti, a uz to i zarađivati novce za troškove. U garažu sam rijetko odlazio, a vrlo rijetko sam uzimao i automobil.
Jednog nedjeljnog poslijepodneva sreo sam na Terazijama Gulašijana. Pitao me je imam li novaca pa da odemo kolima na Avalu, jer se tamo nešto održava. Budući nisam imao, on je rekao da on ima za po jedan kolač i limunadu, pa sam iz garaže izvezao Hudsona i krenuli polako preko Dedinja. Putem nam se zbog nečega ugasio motor. Akumulator je bio poluprazan, pa dok je Mile uzaludno pokušavao kurblom pokrenuti motor, iza nas se zaustavio jedan automobil i uporno nam trubio.
Mile je odmah prepoznao američkog ambasadora, pa dok je ovaj pokazivao rukom da će nas pogurati, otrčao je do njega i nešto s njime popričao. Zatim se vratio u automobil. Već nakon kratkog guranja motor se pokrenuo, zaobilazeći nas ambasador nam je mahao, a i mi smo uskoro stigli na Avalu. Parkirao sam naš stari Hudson između brojnih limuzina. U dvorani smo uza zid pronašli nezauzet stolić i tu se smjestili. Kad je došao kelner i upitao nas što želimo, Mile je na stol stavio hrpicu novca i pitao ga što možemo za to dobiti. “Snaći ćemo se drugovi” – reče kelner smješkajući, ode i donese nam po jednu tortu i čašu vode.
Demonstracije zbog Trsta
Sjećam se i demonstracija zbog Trsta. Predvečer sam s Fakulteta Knez Mihajlovom ulicom krenuo prema Terazijama. Na ulici je bilo vrlo živo, a ispred hotela Mažestik je bilo iznimno mnogo svijeta i čulo se uzvikivanje: “Ne damo Trst!” i “Život damo – Trst ne damo”. To je bio hotel samo za strance pa sam prišao bliže da vidim što se događa. Gosti su povremeno uzlazili i izlazili, ali im to nitko nije sprječavao. U jednom je trenutku su izašli jedan muškarac i žena i nešto glasno govorili talijanski. Tad je netko povikao: “Ovo je naša kurva, koja se druži s Talijanima!” – da bi nekoliko muškaraca odmah priskočilo i zgrabilo je, dok se ona otimala i psovala ih sočnim srpskim psovkama. No oni su je i dalje držali, od nekamo su se pojavile škare i tek kad su je potpuno ošišali pustili su je i dalje psujući.
Na putu prema kući još izdaleka sam vidio veliku masu svijeta pred američkom Ambasadom. Kad sam prišao bliže vidio sam da pokušavaju izvrtati automobile, a milicajci im to sprječavaju. Jedan muškarac se izdvojio i počeo vikati na milicijskog časnika: “Druže pukovniče, pa zar si i ti na strani neprijatelja? Što nam braniš da uništimo ove njihove aute?”. “Šta bre, zar ja koji sam četiri godine prolevao krv za slobodu ove zemlje da budem neprijatelj?!” – izbezumljeno je povikao prilazeći bliže i skupa s ostalima prevrnuo jednu veliku limuzinu. Otišao sam i ne znam kako je to završilo.
Boco je rijetko dolazio na fakultet, pa sam zamolio Bureka neka kaže drugovima da odrede nekog drugog za predsjednika kluba, jer da ja moram završiti studij i više nemam vremena za narodnu tehniku. Nakon par dana mi je rekao da se “drugovi ne slažu”, pa da i dalje moram ostati predsjednik, jer i tako zimi ima manje posla. Nije bilo druge, nego sam jednostavno prestao dolaziti i nakon nekog vremena sam čuo da su me zbog “neaktivnosti” izbacili iz kluba. Sic transit gloria mundi…! (Tako prolazi slava svjetova).
Uzeo sam temu Diplomskog
Znao sam da se za zagrijavanje gume i plastike, ali i za sušenje drveta sve više koriste snažni visokofrekventni uređaji, a slični se primjenjuju i u medicini za dijatermiju. Stoga sam pitao prof. Pavlovića da li bih kod njega mogao uzeti diplomski na tu temu. Složio se, ja sam nabavio potrebni materijal i počeo pomalo praviti uređaj za dijatermiju. To bi mi omogućilo da se kasnije zaposlim u tvornici medicinskih uređaja u Beogradu, ali i u tvornici RR – Niš, ili u Radioindustriji Zagreb.
Posjeta Peri Otoranovu
On je još od prve godine stanovao u jednoj sobici u blizini Slavije. Bio je opsjednut fotografiranjem, uglavnom nije polagao ispite, pa još nije upisao treći semestar. Povremeno sam ga posjećivao. On je uvijek imao šunke koju je dobivao iz Kikinde. Kad bi jednu pojeo, slali su mu drugu. Imao je poseban smisao za red. Pokrivao se perinom, pa je svako jutro nakon što počisti stan izravnao perinu, a zatim bi onako u odijelu legao na nju, zapalio cigaretu i pepeo otresao na pod. Govorio da ga to posebno raduje, jer mu to nitko ne može zabraniti ni prigovarati.
Bio sam gladan, pa…
Od ispita ostala mi je još samo racionalna mehanika, a kako sam želio što prije diplomirati navečer sam učio i u svojoj sobici u kojoj nije bilo grijanja, pa kad je došla zima zaogrnuo sam se jorganom. Jednom sam tako ogladnio da sam morao nešto pojesti. Nakon što predamo bonove u menzu, ostajalo nam je bonova da možemo kupiti po jedan kilogram šećera, marmelade i jaja u prahu. Šećer sam već bio pojeo s komadićima kruha koje bih donio iz menze, pa da bih utažio glad pojeo sam žlicu marmelade. Nakon kraćeg vremena još jednu, pa još jednu, a kad sam oblizivao nekakav “kartončić” uzet iz marmelade i vidio da je to zapravo velika sprešana gusjenica, pa sam počeo snažno povraćati. I sada pamtim da mi nije mi bilo teško zbog povraćanja, nego mi je bilo žao marmelade – pa sam stiskao vrat da barem malo zadržim u stomaku!
Poratak na selo – prehlada
Kad sam preko zimskog raspusta došao kući, shvatio sam da tu imam mnogo bolje uvjete za rad, pa sam odlučio tu ostati sve do ranog proljeća. Drva je bilo pa je u sobi bilo vrlo toplo, a kako je zima bila vrlo oštra, problem je bio kad je trebalo izlaziti van. Vodovoda nije bilo, pa klozet u kući nismo ni mogli graditi, nego smo obično išli u tridesetak metara udaljen Cerik Stipe Pavlova, koji smo u šali nazivali Serik. Odlazeći tamo iz tople sobe tako sam se vjerojatno i prehladio. Liječeći se toplim čajevima visoka temperatura je uskoro pala, ali je dugo ostala na onim neugodnim vrijednostima 37,2 i 37,3, pa kad se snijeg povukao otišao sam u Derventu liječniku.
Nakon što me je temeljito pregledala, doktorica Bobinac mi je rekla da joj je nešto sumnjivo, a budući da joj je rendgen pokvaren, da će me uputiti u Slavonski Brod, jer majstora iz Zagreba čeka već mjesec dana pa ne zna kad će doći.
Pitao sam je mogu li ja vidjeti taj aparat, jer možda ga mogu popraviti. Ništa nije rekla, samo me je začuđeno me je pogledala i odvela u sobu gdje bio rendgen. U odnosu na radioaparate, to je vrlo jednostavan uređaj. Vrlo brzo sam pronašao prekid u napajanju, i ukopčao ga. Dugo mi je pregledavala pluća i rekla da joj izgleda kao da imam infiltrat, ali da ona nije specijalist, pa da će mi za svaku sigurnost dati uputnicu rendgenologu u Slavonski Brod. Otišao sam, a nalaz rendgenologa je bio da pri vrhu desnog plućnog krila imam tbc infiltrat veličine pola dinara. Kad sam taj nalaz pokazao liječnici, ona je odlučno rekla da odmah moram u bolnicu, na što sam se pobunio tvrdeći da zbog tako malog infiltrata ne moram u bolnicu, nego da se mogu liječiti kod kuće.
“Za tuberkulozu ne postoji lijek. Ljudi plaćaju ogromne novce nabavljajući penicilin iz Amerike, a ne postoje dokazi da je penicilin ikoga izliječio. Liječenje se još uvijek svodi na mirovanje na čistom zraku, i jaku hranu. Znam da ti nećeš mirovati, pa ako nećeš u bolnicu onda ćeš dobiti kavernu, a to je onda gotovo sigurna smrt.” – rekla je ozbiljno.
Kad sam to čuo sve mi se zamračilo i izgubio sam svijest. Kad sam došao sebi osjetio sam da me netko polijeva vodom po licu pa sam progledao i shvatio da ležim na podu. Doktorica sagnuta nada mnom mi posprdno govori:
“Vidi junaka, pada u nesvijest kad je čuo da spominjem kavernu!”
…