Piše: Antonio Gavran
Kao dvadesetsedmogodišnjak i pripadnik mladih koji nisu više toliko euforični kao što su to mladi nekada bili, odlučih se podići svoju ruku visoko u zrak i reći: DOSTA! Poput onih studenata koji su sedamdesetih godina po svijetu dizali revoluciju i bili pokretači za bolji svijet.
Kao urednik Hrvatskog Glasa Berlin dužan sam čitatelje i suradnike upoznati s time kako u svojem mjestu zajedno s timom mladih, obrazovanih i sposobnih ljudi želim donijeti te dugo očekivane promjene i time sam postao kandidat nezavisne liste mladih za Općinskog načelnika.
Zašto meni kao mladom samoostvarenom čovjeku koji ima dobar posao, treba borba protiv pokvarenog sistema?
Rekao bi jedan moj prijatelj: „Ako je meni kao pojedincu dobro, a okolina ne živi dobro i meni će sutra biti jednako loše.“
Poveden tim motivom, a ponajprije poveden motivom da moji prijatelji s kojima sam odrastao svoju sreću pokušavaju pronaći u Njemačkoj, Irskoj i tko zna kojim sve zemljama… , jednostavno ne mogu ostati ravnodušan i slijegati ramenima očekujući bolje, a u to bolje sutra ne uložiti niti jedan komadić sebe.
Bilo bi licemjerno očekivati da će netko drugi za mene i za sve druge mlade to učiniti. Biti okružen mudrima, iskoristiti iskustvo starijih, na njihovim pogreškama učiti, a u sve ovo satkati dovoljno mladenačkog entuzijazma, energije i znanja ne može nikako biti loš zalog za bolju budućnost.
Ono što nam je definitivno svima u ovom trenutku potrebno je zajedništvo! Stariji o tome pričaju, a i mi, generacije do devedeset i neke sjećamo se kako su ljudi prije bili puno povezaniji jedni s drugima.
Ono što čovjeka posebno pogađa je kada postoji izražena ta prizemnost u pogledima, kada se klasira na nekakve etničke podjele, a pomalo se zaboravlja na ono najvažnije, tražiti Čovjeka među ljudima.
Baš zbog tih ispravnih, dužnost je mladih ljudi da preuzimaju inicijativu, pokazuju svojim primjerom da može i mora bolje, da je takav društveni angažman častan, jer poziv ne čine funkcije nego ljudi, a ljudi su u ovom svemu zakazali.
Ne mogu gledati kako je jedna Slavonija koja je tolike hranila, koja je postala utočište mnogima tijekom godina migriranja na ovim prostorima, ne kraju postala ona iz koje se bježi glavom bez obzira, a moji Slavonci i dalje svoje povjerenje daju velikim opcijama očekujući mrvice sa stola nakon što se kruh podijeli među vladajućima.
Baš zbog ovoga svega digao sam glas protiv sistema, ali nisam u svemu tome ostao sam. Podigli su se mladi ljudi, ustali iz svojih naslonjača i rekli:- Vrijeme je za nas, jer nema sutra, danas je već kasno!
Nadam se i duboko vjerujem kako će ljudi napokon prepoznati da obrazovani, mladi i entuzijastični definitivno znaju i mogu bolje, ako si dopustim dovoljan sarkazam i kažem da ni nemamo kredit od onih prije nas jer zadnjih dvadeset i šest godina Slavonija neprestano tone.
Možda će netko odmah reći:- Tako su svi počeli pa se pretvorili u klasične političare i lopove.
Odgovorit ću:- Da smo htjeli, mogli smo i lakšim putem, ali želimo ostati nezavisni, apolitični i pokazati da se može bolje i bez stranačke knjižice.
Stranačje guši i stvara razdor među ljudima.
Prijatelju Antoio
Želim Vam mnogo uspjeha, lijepo je biti uvjek vjeran domovini,ujedo ne biti ničiji ivetar,ima nas takovih, ima još i u iseljeištvo.
Ispod Alpa Stipa kliče: – Živio mi, uredniče!
Eeee, da mi je živjeti u Donjim Andrijevcima znala bih kome bih dala svoj glas!!!!
Nadam se da ćeš uspjeti i da ćeš donijeti pozitivne promjene svojim sumještanima. Unaprijed čestitam!
Marija