piše: Filip Ćorlukić ….iz knjige “Moje sjećanje na minulo stoljeće”
U želji omogućiti nam i glazbeni odgoj, otac nam je kupio violinu, a za učitelja nam je uzeo Stanka Vančuru. I brat i ja smo dugo pokušavali, ali nije išlo.
Da bismo dobili određeni ton, bilo nam je nemoguće na vratu viloline pogoditi točno ono pravo mjesto. Violina nema one žičane pregratke kao ostali žičani instrumenti, pa je i minimalno odstupanje naprijed-nazad od potrebnog, rezultiralo nekim drugim tonom.
Mi to, zapravo nismo ni čuli, ali Stanko jest, pa nas je stalno udarao gudalom po prstima, nestrpljivo upozoravajući: dlaku gore, ili: dlaku dolje. Do vraga i dlaka – prestali smo učiti violinu.
Stanko i njegov stariji brat Ivan svirali su tuzlaskom džez orkestru Jazz Melody, a svirali su i u limenoj glazbi Hrvatskog doma. Nakon neuspjeha s violinom, otac je – vjerojatno na Stankovu sugestiju – odlučio da pokušamo s manje zahtjevnijom limenom glazbom. Naime, kapelnik Ravnihard je za svoj orkestar limene glazbe želio osnovati podmladak, pa je pozvao roditelje da sinove određene starosti, koji žele naučiti svirati u limenoj glazbi, prijave na audijenciju. Otac je prijavio mene. Tonćo je bio premlad, pa ga nije mogao prijaviti.
Testiranje je obavljeno u dvorani Hrvatskog doma. Kapelnik je provjeravao posebno glazbeni sluh, a posebno ritam. Premda sam bio prestrašen, hrabro sam se upustio na pjevanje kratkih odsviranih dijelova neke melodije i – griješio. No, kad je došla na red provjera osjećaja ritma, tu sam zaista briljirao. Kako god on mijenjao ritam kuckanja olovkom po stolu: tup,tuptup,tuptuptup; ja sam točno ponavljao.
Kapelnik je zamišljeno klimao glavom i govorio mi: “Što ću s tobom. U ritmu si zaista najbolji, ali kako ćeš pratiti glazbu kad je dobro ne čuješ?!
Čujem, čujem gospodine kapelniče, samo je zbog nečega ne mogu ponoviti. Ja uvijek znadem kad netko krivo pjeva – brzo sam odgovorio.
Kad je tako, a to se ponekad događa, svirat ćeš drugu es trubu – rače mi kapelnik, a ja radosno istrčah iz dvorane.
Uskoro smo počeli s nastavom. Prvo smo učili notni sustav, a iza toga smo počeli sa sviranjem. Bilo je to dva puta tjedno. Prvo smo naučili svirati Hrvatsku himnu, što smo kasnije povremeno uvježbavali, a zatim lijepe melodije; najviše dalmatinskih pjesama. Učili smo i melodije, koje su bile pogodne kao pogrebne koračnice, koje su se svirale na pogrebima.
Tonćo je obično išao sa mnom na te vježbe. Sjedio je po strani, slušao i tiho petom davao takt. Jednom je prigodom imao cipele sa željeznom potkovom na petama, a zanesen melodijom počeo je pratiti takt snažnim udaranjem petom po podu, sve dok kapelnik nije povikao: “Hej, ovdje ima konja!”. Tonćo je posramljeno ustao i pobjegao u park s druge strane Doma. Tu me je čekao.
Kapelnik je bio vrlo zadovoljan mojim sviranjem, pa je mene prvog premjestio među starije. Nakon nekog vremena za mnom su došli dva brata Dobrinić i Edo Hajman. To je tek bio užitak. Od proljeća do kasne jeseni, kad je bio lijep dan časnička je limena glazba svake nedjelje proređivala koncert u velikom parku ispred časničkog doma, a mi smo svirali u velikom vrtu Hrvatskog doma. Dio tog vrta bio je zasađen mladim jelkama, a duž cijelog zida u pozadini je bio nadkriveni prostor za goste. Ne sjećam se da je i vatrogasna limena glazba priređivala nekakve koncerte. Sjećam ih se samo sa sprovodâ.
Hrvatski dom je imao i dobru kuhinju, pa se tu u svako doba mogao dobiti i objed. Nama su stalno donosili flaše piva. Premda sam bio još vrlo mlad, pivo su davali i meni, a ja sam ga davao jednom ogromnom rudaru, koji je svirao bas. Njemu ga nikada nije bilo dosta. Bilo je to divno i zabavno – dok je trajalo…
Radioaparat
Uoči Božića 1940. otac otac je kupio radioaparat. Telefunken. Kakva je to bila radost! Radio je bio vrlo skup, i nitko koga smo poznavali nije ga imao. Otac je najčešće slušao vijesti. Mi smo slušali glazbu, a najdraže nam je bilo Veselo veče Radio Begrada. Još se sjećam početka jedne pjesme iz te emisije:
Kol’ko ima zvezdica na nebu,
još je više kukuruz u lebu.
U to je vrijeme već nastupila velika nestašica pšeničnog brašna, pa smo kruh pravili isključivo od kukuruznog brašna.
I pekare su pravile takav kruh, ali je bio puno lošiji od onog domaćeg…