KOGA SE BOJIMO

piše: Antonio Gavran
Neprestano susrećem ljude koji bezvoljno govore o svom radnom mjestu mrzeći svaki trenutak boravka u tvrtki u kojoj su zaposleni jer netko nad njima vrši teror i ugnjetava ih. Kad razgovaram sa svojim prijateljima i poznanicima i kad se netko od njih buni protiv tvrtke u kojoj je zaposlen pitam ga što si učinio po tom pitanju? Njegov odgovor bude sasvim očekivan: -apsolutno ništa. Kako onda očekivati bilo kakav pozitivan pomak?

Čovjek koji reagira na ugnjetavanje nadređenih većinom u očima drugih radnika ispada reformator i neradnik. Iako svi podržavaju promjene koje se tiču i njih samih, iako svi vide nepravdu i o njoj šapćući govore, vrlo mali broj ljudi usudi se javno govoriti o problemima koje svi vide.

Nezamislivo mi je koliko ljudi kad je novac u pitanju jedni drugima manipuliraju. Svatko je svakome spreman zariti nož u leđa zbog nekoliko stotina kuna veće plaće. Kao i u svemu čast iznimkama koji svoje JA ne žele prodati ni pod koju cijenu.

Isto tako, nezamisliva mi je situacija kad jedan privatni poduzetnik održava zbor radnika u tvrtki koja zapošljava 400-tinjak ljudi i proziva pojedince, tehnološke jedinice i sve zajedno psujući im „mrtvu majku“ i tko zna ne kakve vulgarne psovke, govoreći im kako moraju biti sretni što su uopće zaposleni bez obzira što plaću nisu vidjeli nekoliko mjeseci.

Uz sve to toliko ljudi na jednom mjestu šutke i pognute glave slušaju njegove riječi kao da njima ne govori. Da smo imalo hrabri taj čovjek vjerojatno danas ne bi imao to što ima, jer bi mu ljudi s čijim se životima poigrava na nekakav razuman način zaustavili njegovo robovlasničko držanje.

No nismo takvi. Bojimo se reagirati i usprotiviti svakome tko je „jači“ od nas. Ljudi su sami sebi stvorili klase i po tom se držanju ne žele petljati s klasom koja je iznad njih. Čemu onda sustavno „plakanje nad teškom sudbinom“ kada nitko od nas ne želi reagirati kad se nađe u problemima koji se tiču njega samog.

Kako ćemo onda reagirati kada se cijela jedna nacija izvrgava ruglu jer je tako odlučio netko iz političke mase? Kako ćemo reagirati kad pred našim očima nestaje sve za čega su se ljudi borili stoljećima?

Gdje je nestao neustrašivi Čovjek, pravedna okosnica društva, koji reagira na nepravdu i sebe i svojih bližnjih kako bi sustavno život bio bolji. Očito smo postali prevelike kukavice. Nikako drugačije, na razuman način, ne mogu objasniti strah današnjeg čovjeka…