piše: Marija Juračić
Zavila sam se u šutnju koja traje već cijelo poslijepodne pa se moj zet zabrinuo za svoju punicu.
Ustvari, mislim da se više zabrinuo za svoj želudac, jer moja kći ne pokazuje pretjeranu sklonost ka kuhanju.
Morala sam mu reći, što me muči. Gospodarstvo. Ne ovaj naš skromni kućni budžet, nego ono pravo, veliko, globalno gospodarstvo, o kojemu odjednom ništa ne znam.
I mogu li ja danas tužiti školu koja me je pogrešno i nedovoljno poučila?
Kada je moj profesor tumačio razliku između kapitalističkog i socijalističkog gospodarstva, rekao je da je ona trula socijalistička ekonomija bila planska, da se u nju država stalno petljala, nije joj dala disati, glumila je majku koja brine o nejakom djetetu. Njena je ruka bila sveprisutna i jako vidljiva, sve je propisivala, a ona druga, napredna kapitalistička ekonomija se ne petlja gdje joj nije mjesto i sve prepušta zakonima tržišta, zakonima ponude i potražnje pa je zato njena ruka nevidljiva, ustvari, nema je. Koliko se sjećam, o tome je pisao neki barba Adam Smith, ali to je bilo davno, čak i prije moga rođenja?
Sada ja pitam moga zeta, koja kod nas ekonomija prevladava, koja je ruka na djelu u Lijepoj Našoj i koja ruka pripada Ljevici, a koja Desnici?
Vidim mu na faci da gušta u mom neznanju. Postavlja se kao profa koji ex cathedra sipa naštrebane mudrosti.
„Punice, punice, držite se vi svoje kuhinje i ne petljajte se u stvari koje ne razumijete. Nije vam jasno da je na djelu tržišni fundamentalizam koji svoje pohlepno lice krije iza globalizacije, dugoročnih koncesija, navodno slobodnog tržišta u kojem nemaju svi iste šanse. Još je dobro! Kada se korporacije u svojoj suludoj, patološkoj jurnjavi za profitom dočepaju vode, onda smo naježili. Onda će vam biti svejedno što ne zna ljevica što radi desnica i obratno, bit će vam samo važno što ni jedna nije prepoznala, što se u globalnom loncu kuha!”