KAKO NAM JE BILO
Mladi Hvatske katoličke misije Berlin sudjelovali su na SHKM u Vukovaru
/prezentacija u nedjelju, 14.05.2017. u 17 sati u dvorani HKM Berlin/
tekst: Marija Širić, studentica strojarstva, 23 godine
U samom Vukovaru jako me se dojmio Memorijalni centar Ovčara. Kako su ljudi sposobni smisliti tako jednostavno, a toliko značajno mjesto sjećanja! Imena žrtava se u spirali spuštaju u mraku prema jednoj crvenoj svijeći u podu centra. Ona ih čeka na dnu spirale. Onda nestaju ta imena. Ali ne nestaju, jer na stropu Memorijalnog centra svako se ime pojavljuje u obliku jedne zvijezde Na zidovima svijetle slike svih žrtava. Cijeli centar je u mraku, jedino što svijetli su ti ljudi koji su dali svoj život u tolikoj nepravdi.
Nakon Memorijalnog centra, išli smo baš u mjesto Ovčara, koje je jedno od mjesta na poljima Slavonije. Najviše me se dojmila tišina u busu. Već na Ovčari vladala je tišina u grupi koja je bila toliko svjesna. Ali kada smo sjeli u bus, svi smo samo šutjeli.
Šutjeli smo jer nemamo riječi. Mi ljudi, koji se toliko izražavamo riječima, nekada puno više govorimo kada ne govorimo, kada ne možemo govoriti.
Šutnja u busu trajala je nekih 10-ak minuta, dok se ponovno nisu potiho začule prve riječi. U nama je cvjetao ponos na ljude koji su ovaj grad držali skoro tri mjeseca.
Koliko je značajno to za naš život!?
Grad kojemu su dali tri dana, stajao je tri mjeseca, a ljudi svojom voljom, svojim željama i čežnjama mogu činiti čuda. Život je više nego „Dienst nach Vorschrift“. To je toliko više nego “Dienst”, to je služenje u ljubavi, slijedivši tu jednu želju svoga srca, koju nitko ne može opisati, niti drugi mogu razumjeti, ali je to ono što je Bog stavio tebi u srce.
Daj Bože, da se u svim mladima očituje za što si ih stvorio, što je to za što će oni biti spremni umrijeti! Živimo da bismo umrli i tako roda donijeli, kao zrno, kao svijeća, kao sol, kao Krist, Bog naš.
Procesija od groblja do mjesta služenja mise bila posebna kad smo hodali ulicom do Vukovara uz naše domoljubne pjesme i gledali bake kako stoje na prozoru i plaču promatrajući nas mlade, hrvatske zastave, hrvatske pjesme, hrvatsku mladež. Baš je bilo posebno kada se u jednom trenutku pojavio vodotoranj na kraju ceste, a mi „kao vojska“ marširamo prema njemu. A gore se vijori naša hrvatska zastava.
Nakon vodotornja išli smo dalje na svetu misu prema slavljenju Čovjeka i Boga koji je isto učinio kao i branitelji Vukovara, dao svoj život za nas i naše spasenje. I daruje nam se u svakoj svetoj misi u obliku kruha.
Trebamo često sudjelovati na svetoj misi i primati Krista da bi nas on mogao suobličiti sa sobom, kako bismo bili spremni umrijeti. Jer samo tako ćemo mijenjati svijet, samo tako će doći Kraljevstvo Njegovo. Samo tako ćemo smjeti biti ponosni na Vukovar i njegove heroje kada sami budemo heroji.
Kada tako budemo heroji, bit ćemo spremni poput Blage Zadre, uvijek ići prvi. Nećemo biti negdje iza, na sigurnom, puštajući druge da ginu. Bit ćemo prvi, spremni umrijeti za svoje ideale.
