piše: Viktorija Banić
Jednog toplog i ugodnog poslijepodneva u ono doba dana kada i najsrčaniji radoholičari požele malo usporiti, najbučniji dio ulice predstavljaju dječja igrališta. Na jednom takvom igralištu između pijeska, ljuljački i tobogana na kojem se novopridošla djeca brže spuštaju, nego što ustaju oni koji su već skliznuli do dna, neizbježan je i poneki sudar, pad i naguravanje.
U središtu tog šarenila, buke i nenadanog protrčavanja nalazio se dječak, star 4-5 godina, zabavljen svojim autićima i akcijskim junacima. Tek povremeno bi pogledavao prema ulazu igrališta iščekujući dolazak svoje male prijateljice, nestrpljiv da joj se pohvali i da konačno započne zajednička igra sa novim igračkama. Nedaleko, na klupi, sjedi dječakova mama i kao sve mame na svijetu, koristi vrijeme za kratki predah od dnevnih obveza i pri tom pogledava svog sina kao i djecu koja mu se povremeno približe.
U jednom trenutku prilaze mu četvorica dječaka, nešto starijih od njega, okružuju ga, promatraju i posežu za njegovim igračkama precizno raspoređenim po u pijesku ucrtanim stazama i borilištima. Kao i inače kad se događaju važne stvari, vrijeme zastane pa sekunde traju beskonačno dugo.
Dječak kupi svoje igračke, otima ih od pridošlica, stišće na prsima i odmahuje glavom dok ga oni okružuju i nešto mu govore. Nadjačan, bespomoćno pogledava u majku, ona također odmahuje glavom oblikujući istovremeno usnama riječi bez zvuka_ – ne moraš ono što ne želiš. Kako dječak uporno stišće svoje igračke na prsima, razočarani i razdraženi četverac prateći dječakov pogled ugleda i mamu na klupi, pa pojure prema njoj.
I već u sljedećem trenutku bučno se žale na njenog „škrtog“ sina tražeći da mu naredi da podijeli svoje igračke s njima. Ona im objašnjava da on čeka svoju prijateljicu s kojom će se igrati i da i bez toga, očito, ne želi podijeliti s njima igračke koje je donio od kuće. A kako su igračke njegove, ako ne želi, ne mora ih podijeliti s drugima.
Dječaci su iznenađeno protestirali, na kraju odustali i otišli. A mame koje su sjedile u grupicama raspoređenima po klupama u parku značajno su se pogledavale, podizale obrve i upirale svoje osuđujuće poglede u mamu „škrtog“ dječaka. A on? Malo nakon događaja koji ga je tako uzbudio, dočekao je i dolazak svoje prijateljice, dotrčao joj u susret s rukama punim igračaka i igra je krenula i prije nego što se njena mama uz osmijeh pozdrava smjestila do njegove.
I dok se ova mama, po svojim stavovima, nesporno, u manjini, sada u društvu poznanice, nastavlja odmarati na klupi jednoga parka, u toplo kasno poslijepodne, zamislite jedan drugi prizor – jedan stol. Onda se sjetite svake situacije kada su vam, posebno kad vam se činilo nepravedno, pričali o tome kako morate i trebate sve dijeliti s drugima, u obitelji, vrtiću, školi, na igralištu, stavljajući pri tom na drugo mjesto vaše želje i planove.
Sada, na ranije zamišljeni stol, stavite po jedan kamenčić za svaku ovakvu „mora se“ situaciju. Zatim se prisjetite koliko ste puta i sami, recimo svome prijatelju u djetinjstvu, kolegama_ili kasnije vlastitoj djeci, naširoko objašnjavali kako treba dijeliti, kako ne treba biti škrt… I za svaku ovakvu situaciju dodajte po jedan kamenčić na onaj natrpani stol. Poprilična hrpa, zar ne?
Griješimo li? Ne gradimo li tim kamenčićima nezadovoljne ljude koji će na prvo mjesto i potpuno neselektivno uvijek stavljati nametnute potrebe drugih, a pri tom potiskivati i zakidati sebe?
Ne stvaramo li poslušne pojedince lišene vlastite volje nesposobne izboriti se za sebe, a na taj način i za drugoga? Pravilno procjenjivanje situacije i donošenje svjesne odluke neophodna je životna vještina. Vještina koja se stječe, gradi i uvježbava. Počevši od dječjeg igrališta.
To je moć riječi „Ne!“. Riječi koja u pravilnoj dozi donosi stabilnu, zadovoljnu i osviještenu osobu.
U prilog ovakvom promišljanju nametnu se nenadano i jedna – baka. Točnije, sjede u središte ove priče, tj. na ulaz prodajnog centra i postade sama priča. Naime, baš toj u crno odjevenoj baki, umotanoj u maramu, dok je sjedila spuštene glave i šutke prosila prišla je jedna djevojka.
Baka je rekla da se zove Marija Cindrić i da je imala kćer koja je umrla. Sada živi potpuno sama. Rekla je i da živi od socijalne pomoći, čitavih 600,00 kuna mjesečno.
Djevojci se sažalila, dala joj je nešto novaca, kriomice fotografirala baku i njenu priču koja se ne bi smjela nikome dogoditi, pogotovo ne u tim godinama, objavila na društvenoj mreži. Ubrzo je bila zatrpana komentarima, ali i konkretnim ponudama ljudi koji su željeli pomoći i nudili su za baku od smještaja i mjesečne novčane potpore, do građevinskih radova ako su joj potrebni, svaki vid pomoći koji bi starici mogao poboljšati životne prilike.
Istovremeno, počeli su se javljati i ljudi koji su ju također sretali, njima je ispričala nešto izmijenjenu priču, a viđena je čak i u različitim mjestima. Neobično za tako staru i teško pokretnu osobu! Čuli su se, tako i navodi da baka sustavno prosi, tj. da ju netko koristi na način da ju odveze i ostavi da „radi“, kasnije dođe po nju i vjerojatno joj oduzima prikupljeni novac.
I jasno, krenulo je istraživanje tko je zapravo ta žena i što se krije iza cijele priče? Ispostavilo se da baka baš i nije baka, već vješto maskirana prevarantica od niti 50 godina i isto toliko prijava zbog prošenja, prijevara, čak i nasilja, a ovo je samo njena način života, nikako nužda. Duga je lista ovako nasamarenih ljudi. Ljudi oblikovanih u naopakom sustavu života, nenaviklih takvima reći „Ne!“
Ovaj dio priče drsko nameće i grubo pitanje, pomoći ili ne pomoći, dati ili ne dati i kome? Kako pronaći pravu mjeru između napasnog osjećaja da te netko iskorištava i težine koraka kad pored takvog čovjeka prođeš bez da zastaneš i spustiš kovanicu u pruženu posudicu ili tek dlan?
Pomoći, dakako, ali ne naivno, nauštrb sebe, jer tvoje igračke ostaju samo tvoje kad god i dok god ti to tako želiš, a tko te pokuša uvjeriti u suprotno, neka se dobro potrudi dokazati da zaslužuje pruženu priliku.
Samo tako nećeš imati osjećaj da je još jednom kraj progutao priču. Da je stavljen još jedan kamenčić na ionako pretrpani stol.