Sjećanje na događaj od prije 53 godine.
piše: Armin Pohara
Sretne dane moga djetinjstva prekinula su dva strašna događaja.
O prvom ću vam nešto reći ovom prilikom, a o drugom ćete čitati kad se priča raspriča pa on dođe na red.
Prvo je jedne po svemu obične julske ljetnje večeri 25.7.1964. godine, na nekoliko sekundi svijet izgubio svoj uobičajeni ton.
Oči starijeg brata odjednom su zasjale neobičnim sjajem punog napetosti i iščekivanja.
U toj sekundi shvatio sam da i ljudi imaju čudotvornu moć, predosjećanja nečega velikog i strašnog, što tek dolazi a ne znaju šta je, baš kao što to pričaju o životinjama.
Enes je instiktivno otvorio prozor i pustio tu mračnu tišinu u naš mali stan. Htio je da provjeri da li je svijet još uvijek živ i zdrav ili smo se svi neprimjetno preselili u neku mističnu bajku ili“zonu sumraka”. Ugasio je radio koji je prenosio njegovu rado slušanu emisiju “Veselo veče” koja je te nedelje gostovala u Foči, rodnom mjestu našeg dragog dide Hasana.
Istoga trenutka strašna eksplozija zatresla je školu, a sav zrak isisan je iz pluća. Popadalo je posuđe sa svijetlo zelene stalaže, popucala stakla a ogromna vatrena lopta obasjala cijeli grad. Tada smo još uvjek živjeli u Pavlijonu, gdje je moj otac bio direktor ŠUP-a, Škole učenika u privredi.
Predosjetio je moj brat Enes nesreću nekim davno zaboravljenim instiktom, sakrivenim u kostima djeteta.
“Rafinerija!!!”, vrisnuo je i istoga trenutka me zgrabio kao pile i oprezno izbacio kroz prozor prema ulici. Sekundu poslije vidio sam svoga dvanaestogodišnjeg brata, kako u naručju s dvogodišnjim Edinom i sam skače kroz prozor. Nekoliko stotina metara, mozda kilometar dalje, u nebo su se podizali ogromni plamenovi i osjetio sam toplotu na licu, koju osjećam i sada, pedeset godina poslije.
Enes je spretno, bosonog, doskočio na travu, ne ispustajući Edu. Uhvatio me čvrsto za ruku i povukao za sobom. Bježali smo prema kolodvoru i gradu, dok je iza naših leđa galopirao smak svijeta, i poznata lica susjeda izbezumljinih strahom i nevjericom. Cijeli grad je u trenutku bio na ulici u nevjerici posmatrajući užareno nebo. Ljudi su, kao uznemireni insekti, preplavili ulice tiskajući se jedni uz druge, kao da će u toj neočekivanoj zajednici strah biti manji a moguća smrt lakše podnošljiva. Posmatrao sam strah na licima ljudi pokušavajući da ga nađem u sebi da i sam budem dio te panične slike koja nas spaja.
Grad je bio obasjan sjajnom neželjenom dnevnom svjetlošću i drhtao je u bolnim potmulim eksplozijama koje su micale tlo pod nogama.
Dobro je imati starijeg brata čija je dužnost sve znati o odbrani i samozaštiti mlađe braće u trenucima kada su roditelji odsutni, zabavljeni plesnom muzikom u bašti starog hotela preko puta željezničke stanice. Šta, dobro? Nema tih para!
Ta malo primjetna bratova dužnost, da bude pribran, spretan i brz i da vlastiti život gurne u zapečak kada opasni strah zakuca na vrata, poslije će se naočigled i nenapadno preobraziti u čistu bratsku ljubav, koja zaborava nema. Zbog toga ću mu poslije lako opraštati sve nezaslužene batine kojima me častio u rijetkim trenucima čudnih bjesova kojih se poslije i sam stidio. Znao sam već tada da me voli, onako kako braća trebaju da se vole i bio sam sretan što je stariji pa zna sve o ponašanju starijeg brata u slučaju strašnih nepogoda.
Sedmoro radnika Rafinerije izgubilo je život te strašne vatrene noći o kojoj ce Brođani pričati decenijama.
Riječ Izomax i druge nepoznate tehničke riječi, uči će u naše živote i svi ćemo se naučiti da osluškujemo rad rafinerije nafte isto onako kao što je čika Zaro Bajčetić osluškivao rad Fijata, Zastava, Trabanata, moskvica, Skoda i drugih automobila koji prolaze Titovom ulicom. Naučeni na nečujnu buku postrojenja, saživljeni s njenom prevrtljivom čudi, Brođani su rafineriju doživljavali kao člana obitelji, kao eksentričnog, bogatog rođaka, koji svima dijeli šakom i kapom istovremeno prijeteći da će jednom da zatvori slavinu.
Odnosila je i davala život u tom starom industrijskom dogovoru između čovjeka i mašina. Mijenjat će se vlasti i sistemi a Danica će postati i ostati žila kucavica grada koji se gnjezdio uz nju kao novorođenće na majčinu sisu.
Neobična tišina zavladala bi Brodom za vrijeme remonta, i svi su s nestrpljenjem očekivali da ta tišina prođe, uznemireni i na buku naviknuti. Vrijeme u gradu bi se mjerilo prije i poslije remonta, jer uspješno završen remont označio bi još jednu godinu sigurnosti i dobrog života.
Poginuli radnici ispraćeni su dostojanstveno uz pleh muziku, patetične govore partijskih drugova, i suze žena i djece. Tih godina radnici su se slavili kao božanstva na čijim plećima počiva sudbina novog pravednijeg svijeta.
Bilo je nešto duboko i dirljivo u toj traljavoj patetici opraštanja od ljudi na čiju smrt tek treba da se priviknemo. Ja o smrti tada nisam znao puno, koncept nestanka života bio mi je nerazumljiv ali sam već sve naučio o važnosti zabrinutog lica i tuge u očima. Da li sam tada prvi put čuo pjesmu o husinskim rudarima i Konjuh planini koja će se kao mahovina zalijepiti po krvnim sudovima i ispunjavati me nekim vječnim i neobjašnjivim ponosom i poštovanjem, ne znam, ali znam da me ta proleterska pjesma zauvijek veže za te dane.
Odrasle je tuga činila manjim i ljepšim i ja sam odlučio da ću sve da ih zavolim kad porastem jer sad nemam vremena…Vrijeme sam posvetio diveći se uniformama vatrogasaca. Sjajnim, neobičnim sljemovima i uzbudljivim vatrogasnim kamionima sa crijevima za vodu.
Tu, na toj komemoraciji poginulim rafinerijskim radnicima upoznao sam svoje prve prave SUPER-HEROJE!