piše: Štefica Vanjek
„Evo mene ljudi moji“, ali ne na bevandu, mada izgledam kao da sam cijelo ljeto provela negdje u hladovini uz bevandu. Ne znam da li sam bolje u licu poduhla kao kronični alkos, ili je trbuh tako velik kao da sam cijelo ljeto radila u nekom bordelu pa zaradila još nešto osim side, ruke ljubičaste od ispucalih kapilara i tanke kože kao da me muž neprestano fizički zlostavlja. Ništa ne ukazuje da smo se cijelo ljeto borili s kojekakvim boleštinama pa nije moglo proći bez kortikosteroida, osim lijeka, i najvećeg otrova.
Eto, ljeto prošlo, more me mimoišlo i ove godine, ali dobro je neka smo ostali živi, naročito muž koji je uspio u mjesec i pol dana biti u bolnici tri puta. Mislim da bi se mogao natjecati za ginisov rekord u sakupljanju komplikacija, a ja sam položila ispit za medicinsku i patronažnu sestru. Od sada, kome treba previjanje tu sam, bit ću Majka Tereza, i to s isusovkama jer ništa drugo ne mogu obuti na ove izdeformirane i kvrgave noge.
Nakon godinu dana, konačno smo se družili s djecom iz Njemačke, ta radost nam je bitno utjecala na ozdravljenje. Ali, koliko radosti donesu još više tuge ostave kada odlaze. Bitno je da smo rane zalizali kao pas prije njihovog odlaska pa ćemo lakše podnijeti samo tugu.
Nisam baš pratila društvena zbivanja jer mi je druženje s unucima bilo bitnije od ičega drugog, ali nisam mogla ne čuti vijesti onako s pola uha.
Unuk je jedan dan proučavao knjigu „Sva čuda svijeta“ i baš mu je pažnja zapela za piramide i faraone. E, tu je baka morala biti profesorica i sve što zna i ne zna istresti pred znatiželjno dijete. Nakon podužeg objašnjavanja, sva sam se bila preznojila od muke kao nekada na satu povijesti, jer me nije baš previše zanimala daleka povijest, naročito biflanje godina napamet koje mi nikada neće trebati, ali sam zbog ocjena morala učiti.
Iznenada me upita unuk: „Baka, a ima li danas faraona, i hramova“?
E, tad me tek muka uhvatila! Kako desetogodišnjaku objasniti današnje faraone s bijesnim automobilima i još bješnjim jahtama koje je vidio na moru.
“Ima“, ispalim kao iz topa. „Samo se drugačije zovu, zovu ih multimilijunašima ili kod nas – bogatašima“.
Sad i pojmove multimilijunaš i bogataš treba objasnitu da dijete razumije pa mi izleti ustaljeno objašnjenje.
“Oni imaju toliko novca da kada bi ga podijelili nitko na svijetu ne bi bio gladan, ni beskućnik.“
Na izrečenu činjenicu uhvati me bijes, ili tuga, ili ne znam koja neobjašnjiva emocija. Sjetim se sve sirotinje kod nas, ostale bez domova nakon potresa, sve djece bez adekvatne škole, i gladne djece u njima, svih raseljenih po svijetu.
Ovi moderni faraoni će graditi hram u Jeruzalemu, nigdje drugdje nego u Svetoj Zemlji. Možda se tako misle dodvoriti Bogu za sve nepravde koje su učinili svom narodu. Ovdašnji robovi nikada neće posjetiti taj hram ako ovako zemlja nastavi napredovati. Ma, ne da neće posjetiti Jeruzalem nego neće imati što jesti. I puž sa prevelikom kućicom brži je od našeg napredovanja prema boljem.
Zaboravili su ovi „faraoni“ da je papa Ivan zagovarao ideju da se čovjek iskreno iz srca može moliti svugdje, i u svakom trenutku, a ne samo u bogatim hramovima.
Čovjek najveći hram gradi svojim dobrim djelima pa bi tako i ovi naši zaslužili božji blagoslov da su za više obitelji s djecom sagradili topli dom, jer jesen je pred vratima, a kontejneri su hladni. Moliti ću se ja kod kuće, a dobrim djelima kao i do sada, pomagati nevoljnima.
U raspravi s unukom, čujem u vijestima kako nam BDP čudesno raste. Načulim uši kao srna koja je nanjušila neprijatelja. Ma, vidi ti to, pa bar nešto ide na bolje, nadam se da će i narodu konačno ići na bolje. Kažu, umirovljenicima će biti usklađene mirovine i isplaćeni zaostaci, daj Bože da rastu kao BDP. Nada da će biti bolje popravi mi raspoloženje, ali kada sam čula postotak od 2,8 nisam mogla biti ni ljuta samo sam pokušala izračunati koliko mi to iznosi kuna. Mada mi je matematika bauk to je bilo lako izračunati pa mi konačno para krene na uši od bijesa. Pa, to mi neće pokriti ni trošak porasta cijene ulja za mjesec dana, a gdje je sve ostalo čemu su cijene otišle u nebo, ali zato onima s velikim mirovinama bit će dostatno i za luksuz. Ma, gdje je tu pravda mislim se, i da mi ne popuca od tlaka koji raste još i ovo malo kapilara koje su ostale čitave, ugasim televizor i nastavim razgovor s unukom.
Nije vrijedna zdravlja ljutnja na situaciju koju ne mogu mijenjati jer svaki stres i ljutnja pogoršava mi zdravlje. Jasno, znam, hram će se graditi ljutila se ja ili ne.
Pokupim unuka i odvedem ga u šetnju i na sladoled, to je definitivno nešto što pomaže mom ozdravljenju. Moliti ću se kao i do sada svaku večer u svom krevetu u nadi da Bog broji i vidi dobra djela svih onih koji ih čine.