tekst: Sonja Breljak
Berlin/ Neplanirano, radi zdravstvenih razloga, provedoh ovu, netom minulu subotnju večer uz tv program umjesto program Slavonske večeri u Hrvatskoj kulturno-umjetničkoj i sportskoj zajednici Berlin. Tako, umjesto tamburica i slavonskih plesova, pogledah i poslušah pjesme Eurosonga 2017.
O, da, ovo natjecanje pratim od djetinjstva, skoro redovito, od vremena nastupa bivše Jugoslavije, pa sve do današnjih dana. Koja pjesma, koji pjevač, koji glasovi, tko kome…i slične dileme uobičajani su dio natjecanja koje želi biti spektakl a da još uvijek ne zna točno …čega, čemu?
Ovogodišnja, ukrajinska izvedba Eurosonga, 62. po redu, istaknula je moto: slavimo različitosti. Aha, to obećava, pomislih.
Započeh natjecanje pratiti na hrvatskom progamu. I izdržah tako negdje do sredine emisije. Nakon što sam saznala sve o spektakularnih 212 mikrofona, 12 kamera, preko 200 zvučnika i 220 milijuna gledatelja ..bla, bla, bla… od voditelja koji je zvučao baš kao da poput mene, zavaljen gleda program iz svog sobička a ne iz komentatorske lože, te nakon ne znam koje reklame, neukusno ubačene u program uživo, prebacih se na njemački ZDF gdje je slavni Peter Urban činio to decentno i profesionalno, baš onako kako su nam to nekad od njega, vrhunski prevodili i prenosili Helga Vlahović, Ksenija Ulričić ili Oliver Mlakar. E, tu se dalo, u miru pogledati emisiju do kraja.
Dakle, u sadržaju ovogodišnjeg Eurosonga, nije bilo previše istaknutog “slavljenja različitosti”. Spektakularne izvedbe, izvrsna scenografija, osvjetljenje, koreografija, ozvučenje, skoro sve slično, isto. Zemlje i izvođači ostavili doma ono najljepše u njihovoj različitosti -jezik, i zaputili se stazama engleskog u potrazi za planetarnom univerzalnošću. Pravi put?
Od 26 zemalja čiji su predstavnici, od ukupno 42 zemlje sudionice, nastupili na finalnoj večeri, tek njih šest (Bjelorusija, Mađarska, Italija, Portugal, Španjolska i Francuska) pjevalo je na svom jeziku, svi ostali, njih 20, uključujući i našeg predstavnika, pjevali su na engleskom. Nestao hrvatski, grčki, ruski, njemački, poljski… nema majci. Sve uniformirano, do savršenstva. O, kako dosadno!
Da se razumijemo. Izvrsna mi je ovogodišnja hrvatska pjesma, glazbeno, glasovno. Dadoh joj moj njemački glas. Ali, brate, po čemu se vidi i jedne sekunde da je hrvatska, gdje je ta melodija, gdje specifikum, gdje posebnost radi koje predstavlja zemlju? Ili bi natjecanje trebalo biti otvoreno kao festival pojedinaca bez obzira otkud dolaze?
Moto priredbe, spasio izvođač koji se publici učinio na prvi mah, kao mali sivi vrabac u jatu šarenih ptica pjevačica. Veli: “Glazba nije vatromet, to je osjećaj.” Ahaaa! Tako je Salvador Sobral s pjesmom “Voljeti za oboje”, ušao u povijest Eurosonga.
Hoće li to biti dovoljno, biti barem poticaj za promjene? Za povratak izvorima? Emocijama. Sebi.