U EU ILI NE, PITANJE JE SAD

KOLUMNA POVODOM
piše: Drago Oršić
Uskoro će žitelji Hrvatske na referendumu odlučiti hoćemo li pristupiti toj tvorevini ili ne. Naravno, svatko ima pravo izjasniti se onako kako mu nalaže vlastita savjest, tu nema pogovora, no oni koji svoje mišljenje iznose javno, moraju ipak računati kako time utječu na one koji to čitaju ili slušaju.
Upravo zbog toga, ne želim se ovim člankom staviti na ničiju stranu, a niti želim potaknuti nikakvu sugestiju, nego …upravo suprotno, želim one koji će izići na referendum animirati, da prije nego li zaokruže, bilo Za, bilo Ne, ipak dobro razmisle.
Iz raznih anketa, a i iz izjava nekih javnih osoba, moglo bi se zaključiti kako je referendum samo puka forma jer je sve vec odlučeno i mi kao biračko tijelo trebamo samo blagosloviti, ono što je neminovno potrebno napraviti.
Ne učinimo li to, biti ćemo krivi za sve što bude slijedilo. Ne uđemo li u uniju, više neće biti moguće davati kritike na bilo koji potez vlade, bio on i totalno pogrešan, jer da smo usli u uniju, sve bi se drugačije odvijalo, biti će stereotipni odgovor.
Isto takav odgovor dobiti ćemo, ukoliko se odlučimo za ulazak u uniju, pa onda bilo što krene naopakim putem.
U svakom slučaju ušli mi u Uniju, ili ne …biti ćemo uvijek mi krivi. Jer poslije ulaska, ili ne ulaska u uniju, nitko više neće vračati kotač unazad i postavljati pitanje kako je sve to počelo (to možemo slikovito vidjeti na primjeru privatizacije), nego će odgovor uvijek biti „vi ste tako odlučili“.
No, budimo razumni, pa prije no što nas zagovaraci ulasku u uniju ili njihovi protivnici uspiju uvjeriti sa svojim argumentima za svoju opciju, podvucimo crtu i pogledajmo stvarnoj situaciji u oči. Gdje se trenutno nalazimo, gdje se nalazi Hrvatska? Pokušajmo odvagnuti realno sve činjenice i poslije toga donesimo zaključak …bilo Za ili Protiv.
Gdje se danas, i kakvome stanju nalazi Hrvatska?
Realan odgovor glasio bi otprilike ovako:
-Prezaduženi smo, nezaposlenost je ogromna, industriju smo, najvećim dijelom, kroz privatizaciju uništili a skoro sve što je vrijedilo rasprodali smo“.
Znam, svatko od nas ce reći, pa nisam ja zadužio zemlju. Ne, nije nitko od nas, ali su to učinili oni kojima smo dali svoj glas, da u naše ime vode Hrvatsku politiku. Recipročno tome, nemamo li mi pravo tražiti da takve neodgovorne ljude zakonskim putem gonimo, jer ne samo da su iskoristili naše povjerenje, nego su upropastili državu, a time i našu egzistenciju. Zar nemamo pravo od njih tražiti polaganje računa pred narodom, jer svima nam je jasno da su radili više za osobnu korist nego za boljitak građana Hrvatske, što im je i bio zadatak.
Da ovdje ne spominjem kriminalne radnje gdje su nestajale milijarde.Nismo li kao zajednica na tom ispitu pali?
Ogromna nezaposlenost. A gdje zaposliti radno sposobne? Svaki poslodavac želi sto prije napuniti svoju vreću bez dna, pa mu je svaki potez u tome smjeru opravdan. Varati poreznu upravu držeći radnike na minimalcu, ne plaćati socijalne i ine dadžbine ustanovama, ne isplaćivati osobne dohodke radnicima opravdavajući to lošom situacijom na tržištu.
I mi, ali i naši političari sve to stoički trpimo i nadamo se nečemu boljemu. Čemu? Nije li zadaća, kako ih rado nazivaju, institucija raditi svoj posao? Oni su, i ne baš tako loše plaćeni, ali svoj posao ne rade, nažalost.
Rasprodali smo banke, INU, HT, Plivu i da ne nabrajam sve. Ponovo se postavlja pitanje, a tko je sve to prodao, i gdje je završio novac dobiven tim transakcijama?
Sagradili smo ceste, reći će netko. No gledano u tome kontekstu, koliko je novaca utrošeno i po kojim se cijenama gradilo, trebali smo bito umreženi uzduž i poprijeko sa autocestama.
Jedino napredno kod nas je da vodimo, vjerovatno na svjetskoj listi umirovljenika. Svatko ko je imao ikakovu priliku, ili mogucnost dohvatio se nekakove mirovine. Godine radnoga staža niti starosna dob nisu kriteriji za dobivanje iste, jer dok ostali svijet pomiće starosnu dob za ostvarenje prava na mirovinu, naši političari valjda smatraju da za njih ta granica treba ići prema dolje.
To bi bio samo kratki i površni prikaz stanja, jer dublja analiza bila bi jos poražavajuća.
Sa druge strane stoje ljudi koji nas opomnju da ponovo ne srljamo kao guske u maglu. Bili smo u savezu sa Austro-Ugarskom monarhijom i po mišljenju, ne svih, nismo imali svoj suverenitet niti slobodu.
Iz toga saveza, nakon prvoga svjetskoga rata, utrčasmo, po idejama panslavizma, u kraljevinu sa Slovenijom i Srbijom. Uzalud je feldmaršal Borojević, sa Piave, poručio Saboru, da ukoliko proglase Hrvatsku državu, dolazi sa četiri divizije u Zagreb, ne poslušaše ga nego dozvoliše opančarima busati se u prsa, kako smo ih došli moliti da nas prime u svoju kraljevinu. Kako je sve završilo, pokazala je povijest. Ovaj puta nije bio Krf nego London.
Ponovo je politika i političari odigrala tragičnu ulogu, kao i za vrijeme NDH.
Tito je uspio, ali najviše zahvaljujući situaciji u datom trenutku na svjetskoj pozornici, ujediniti narode na ovim prostorima, no koliko je koga oštetio a kome pogodovao, ne želim sada raspravljati. Raspad Titove tvorevine smo svi proživjeli i još uvijek nosimo manje ili veće poslijedice iz toga doba.
No za sve nedaće koje su nas zadesile, nije kriva Europa. U redu, oni su nam uveli embargo na uvoz oružja, ali su nas i priznali, kada su uvidjeli da smo odlučni osamostaliti se.
Mi ih krivimo za preduge pristupne pregovore, ali pratimo li dnevni tisak i priznamo li sami sebi pred ogledalom, da takve stvari koje su se dešavale kod nas, nebi nitko trpio, niti bi takvoga partnera želio imati sa sobom.
Pristupimo li Uniji, takvo ponašanje si nećemo moći niti dozvoliti, niti će nam ga drugi dozvoliti. Možda je to upravo ona prednost koju nam članstvo omogućava. Znam, mnogi će reći:
„Izgubit ćemo svoju suverenost“.
No ja bih se u njihovo ime upitao:
„A što nam je ta suverenost do sada donijela“?
A onako za sebe ću si sam odgovoriti, donijela nam je hrpu lopova, neodgovornih osoba pod plaštom političara, bijedu jad i nepravdu, na svakom koraku. Ostanemo li van Unije, sam Bog zna što će od nas nastati.
Uđemo li u uniju isto tako!