piše: Filip Ćorlukić …Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
U proljeće 1941. godine, sve se više govorilo da će biti rata. Otac je redovno slušao vijesti, a premda mnogo od onoga što sam čuo često nisam potpuno razumio i ja sam se često pridruživao.
Na vijest da je Jugoslavija pristupila Trojnom paktu, ljudi su odahnuli. Premda mi nije bilo potpuno jasno što nam znači to pristupanje nekakvom Trojnom paktu i ja sam se tomu veselio. Naime, čuo sam kad je kapetan Kostić rekao mome ocu da je to dobro, jer nas Njemačka neće napasti, a već sam znao da je ona strah i trepet za mnoge države.
Događaji su se dalje odvijali munjevitim brzinom: državni udar u Beogradu, iščekivanje što će dalje biti, a zatim strašne vijesti o bombardiranju Beograda.
Rat je počeo. Došli su radnici i u našem dvorištu iskopali doboki rov. Pokrili su ga daskama i gore nasuli zemlje. Na jednoj su strani ostavili poklopac. «Sad ste sigurni od bombardiranja» – rekoše i odoše.
Ne sjećam se je li bila prekinuta nastava u školi, ali se sjećam da se po ulicama kretalo puno vojnika i vojničkih konjskih zaprega. Jednom su nam došli Kostićevi sinovi i pozvali nas da nam nešto pokažu. Odveli su nas na brežuljak iznad njihove kuće i tu smo ugledali nekoliko onih stranih strojnica s vodenim hlađenjem. Bile su raspoređene duž granice sa šumarkom koji se širio dalje prema Ilinčici. Uz svaki su mitraljez bila po tri vojnika.
Prišli smo najbližem, a mladi Kostić je pozdravio: «Pomoz Bog junaci. «Doveo sam komšije da vide našu obranu». Vojnik je odzdravio s: «Bog vam pomog´o» i počeo pričati kako su to dobri mitraljezi, a jer se cijevi hlade vodom, mogu puštati duge rafale, i da oko Tuzle ima više takvim mitraljeskih «gnezda» – pa neka samo dođu.
Bilo mi je smiješno što kaže da se to oružje nalazi u gnijezdu. Tada sam prvi put vidio mitraljez, a budući su mi u ušima stalno odzvanjale riječi Vinstona Čerčila, dramatično izrečene i stalno ponavljane u vijestima radio Londona: “Jugoslavija je podmetnula svoja čelična prsa...”- i ja sam na neki način osjetio sigurnost. Imamo obranu od strašnih njemačkih bombardera, imamo naš bunker, pa neka samo dođu.
Međutim, nisu dolazili, a mi smo nastavili s našim igrama. Nakon vijesti o strahotama bombardiranja Beograda, više nije bilo nikakvih vijesti o strahotama. Nijemci i njihovi saveznici su sa svih strana prodirali u Jugoslaviju, a jugoslavenska se vojska povlačila, ili predavala. U Tuzli je bilo mirno. Jedno prije podne, pojavio se zrakoplov dvokrilac. Letio je nisko duž željezničke stanice, pa smo potrčali prema ogradi da ga bolje vidimo. Bio je, zapravo u našoj visini, pa smo lijepo vidjeli pilota. Točno iznad zgrade željezničke postaje izbacio je nekakav mali duguljasti predmet, mahnuo par puta krilima i odletio. To je vjerojatno bila nekakva pošta.
Nešto kasnije smo ugledali jednog vojnika koji uzbrdicom ide prama nama i pored sebe gura bicikl. Tek kad nam je prišao bliže i upitao: “Jeste li to vi Filipe i Tonćo?”, prepoznali smo u njemu Đuru, sina neše vrhovske susjede Jake. Rekao je da nas je došao posjetiti, ostavio je bicikl i ušao u kuću. Iz pričanja Kostićevih sinova znao sam kako se na biciklu pomoću guvernala održava ravnoteža, ali nikad ranije nisam imao prigodu to iskušati u praksi. Ovu prigodu nisam smio propustiti, pa sam odmah uzeo bicikl i zajašio preko cijevi tako da su mi noge dosezale do zemlje i počeo se odguravati, povremeno nakratko podižući obe noge sa zemlje. Od naše kuće prema Pandžinoj zemljište se vrlo lagano spuštalo, tako da se bicikl kretao i bez moga potiskivanja nogama. Gost je dugo ostao u kući i ja sam se sve dalje i dalje spuštao prema Pandžinoj kući s nogama odmaknutim od zemlje. Nazad sam išao pored bicikla, a zbog žurbe sam nekoliko puta preko njega pao.
Bio sam sav u znoju, ali sam uporno nastavljao: uz strminu sam trčao pored bicikla, a nazad se vozio na njemu – sve duže i duže s nogama odignutim od zemlje. Konačno sam uspio cio put prijeći bez da sam nogama dotaknuo zemlju. Oduševljeno sam počeo vukati: “Naučio sam voziti biiiciiiklll!” – i nastavio sam dalje voziti. Opet, pa opet, pa opet…, sve dok vlasnik bicikla nije izašao iz kuće.
Obratio nam se nasmijana lica: “Momci, upravo sam čuo na radiju da je proglašena Nezavisna država Hrvatska, na čelu s ustaškim poglavnikom doktorom Antom Pavelićem”. Pozdravio nas, zajašio bicikl i otišao.
Ja sam bio već prilično odrastao momčić. Bili mi je trinaest godina i mnogo taga sam već znao, ali ovo što sam čuo nisam mogao povezati. Veselilo me je što opet imamo svoju državu; premda još nije stigla do Tuzle. No, zbunjivalo me je ovo s Pavelićem, za kojega nikad nisam čuo. Što je s Mačekom? Zar on nije glavni? Čekao sam da se otac vrati s posla pa da ga upitam što to znači.
Uvečer sam sjedio u kući pored prozora kad je on ušao, a s njime još dva čovjeka koje sam viđao u Hrvatskom domu. Sjeli su za stol i nastavili ranije započeti razgovor. Otac je, više kao za sebe, govorio da ne razumije zašto Maček nije došao na čelo države. Onaj krupniji od dvojice gostiju je rekao kako se priča da je Maček engleski pristaša i da zato ne može surađivati s Nijemcima.
Na to je otac podviknuo: “To je budalaština! Skupa s Cvetkovićem, Maček je najviše nastojao da Jugoslavija potpiše pakt s Njemačkom. Pa kako onda u Jugoslaviji može biti za Njemačku, a u Hrvatskoj protiv nje?! Bojim se da se nešto drugo iza toga krije”.
Tek me je tada ugledao, pa mi je rakao da izađem, jer oni moraju nešto razgovarati. Bilo mi je krivo što ne mogu ostati, ali djeca brzo zaboravljaju. Narednih smo dana nastavili s našim igrama, ali mi nije moglo promaknuti da je u Tuzli bilo sve više vojnika, a govorilo se da će oko Tuzle biti zadnja linija obrane. Na krajnjem istoku uz rijeku Drinu četnici su počeli s masovnim pokoljem muslimanskog stanovništva.
Jedno poslije podne nam je otac rekao da moramo ići na selo, jer u Tuzli može biti opasno, ali da on mora ostati. Majka je spremila nešto hrane i odjeće, a tek su u sumrak stigla velika kola s volovskom zapregom, pred kojom je išao jedan snažan stariji seljak. “Hvaljen Isus domaćini”, pozdravio je, a otac mu je odgovorio: “Uvijek bio hvaljen, Perane.”
Kad smo krenuli već se bilo smračilo. Mislio sam da ćemo ići u selo Orašje, ali je Peran krenuo prema gradu, a zatim lijevo prema Kreki. Kad smo krenuli u smjeru Živinica, već je bila noć, a cesta je bila puna vojske koja se kretala prema Tuzli. Peran je imao problema s volovima, jer kad god je došlo do prekida kolone vojnih vozila, volovi su skretali na lijevu stranu ceste, pa je Marija stalno vikala: “Perane desno, Bog te vidio! ‘Oćeš da izginemo?”.
Ne sjećam se kad smo stigli u selo Vitnicu. Ne sjećam se ni gdje sam spavao, ali se jasno sjećam da sam se kasno probudio, sunce je već bilo visoko a u dvorištu je bilo puno muškaraca i žena u svečanoj seljačkoj odjeći i da su glasno govorili: “Idemo u Tuzlu! Tuzla je oslobođena.”
Napominjem da ja ovo ne pišem na temelju povijesne arhivske dokumentacije. Pišem ono kako sam ja to čuo i kako sam doživio. Pišem kao svjedok događanja.
Opet nas je Peran vozio na svojim kolima. Kad smo se približili mostu koji preko Jale vodi prema našoj kući, oko željezničkog smo skladišta ugledali masu svijeta. Jedni su hrlili prema skladištu, dok su drugi na ramenu, ili na nekakvim kolicima vozili vreće brašna. Premda su sva vrata na skladištu bila otvorena, netko je probio i krov, pa je odozgor bacao vreće s brašnom.
…