piše: Filip Ćorlukić ….iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
U slobodno sam vrijememe često razgovarao s djevojkama o udajama i ženidbama, a eventualnu mogućnost selidbe u “nekakvu selendru” zbog posla ili udaje, većina je njih potpuno odbijala.
Konačno sam nakon dvadesetak dana i niza razgovorâ s mnogim djevojkama našao potencijalnu životnu družicu. Bila je to Skopljanka Olga Blagoeva, apsolvent Pedagoške defektološke akademije, usmjerenje: za slijepe, koja je prije toga dvije godine kao učiteljica radila po makedonskim selima. S njom sam nastavio razgovore.
Konačno sam ju upitao bi li se usudila udati za mene, na što je ona jednostavno pristala. Ispričao sam joj sve o svojoj obitelji i stanju u kojem se nalazimo, a pošto je to vrlo važna odluka, predložio sam joj da prije nego što se definitivno odlučimo, ona otputuje na tjedan dana u Vrhove. Pristala je i kad sam s Tonćom pismom sve dogovorio ona je otputovala. Kad se vratila bila je puna hvale za majku i ostale.
Ona je pisala svojima, a ja Tonći da nam pošalju potrebne dokumente. Vrijeme moga odlaska u Vitez je bilo strogo određeno, pa smo nestrpljivo čekali. Općina Novi Beograd bila je smještena u baraci iza one u kojoj je bila ambulanta, pa sam otišao sam kod matičara i pitao ga može li mi odrediti termin za “registraciju”, kako se tada službeno nazivao obred vjenčanja. Rekao je da ne može dok ne stignu dokumenti, a tad će to odmah riješiti. Nestrpljivo smo čekali.
Tri pojačala trgovcu
Jedno je večer portir doveo u moju sobu visokog i lijepo odjevenog muškarca, koji se predstavio rekavši da dolazi iz Budve i da želi za svoje prijatelje kod mene naručiti tri pojačala. Iznenadio sam se, ali i zbunio. Materijal sam imao i već sam ga bio spakirao da ga ponesem. Vrijeme mi je ograničeno, a svaki dan još moram ići u Zavod. No bio je to i izazov, pa sam nakon duljeg razgovora pristao da ću pokušati napraviti mu ih po cijeni od pet tisuća dinara po komadu. Rekao sam mu da nakon petnaest dana treba doći po pojačala, a ako ne uspijem – nikomu ništa. Pristao je. U velikom utrkivanju s vremenom, pojačala sam uspio dovršiti i kad sam ih pred Crnogorcem isprobao bio je zadovoljan. Izvadio je 15 tisuća i rekao mi da mu napišem privatnu potvrdu da sam od njega za tri pojačala primio 30.000 dinara.
“Je li to nekakva zabuna? – pitao sam iznenađeno.
“Pa moram i ja nešto zaraditi.” odgovorio je smijući se.
Napisao sam mu potvrdu, a što sam drugo mogao učiniti? No, to sam dobro zapamtio.
Stigli dokumenti
– Konačno je stiglo Tonćino pismo s dokumentima, koje sam odmah odnio Matičaru, a on mi je rekao da “registraciju” može obaviti sutradan u 12 sati.
Bio je to i predzadnji dan moga rada u Zavodu. Rekao sam im da se ženim i da moram ranije otići. Čestitali su mi, dali potvrdu o boravku i nekakvo zatvoreno pismo i rekli da taj zadnji da ne moram dolaziti. Lijepo smo se pozdravili i ja sam otišao.
Vjenčanje
Čim sam došao us Studenski grad rekao sam Olgi da se spremi. O kumovima uopće niskom razmišljali, pa sam prvo pitao Timu hoće li mi biti kum, što je on rado prihvatio. Čampura sam vidio da na banderi kod zvučnika. Pozvao sam ga da hitno dođe i bio je vrlo radostan kad sam mu predložio da mi bude kum. Svečetvero smo otišli u Matični ured gdje je, koliko je to u tim okolnostima bilo moguće, svečano obavljeno vjenčanje. Dao sam Čampuru novaca da nabavi hrane, pića i kolača za eventualne goste. Dolazili su cijelo poslije podne. Naveče sam preko zvučnika poslije vijesti dulje nego što je puštao uobičajenu glazbu. Olga je tu spavala, a ujutro sam je otpratio na vlak za Skoplje. U Vitez će doći kad joj javim. Poslije podne stalno su mi dolazili kolege da se oprostimo.
Pobuna
Za vrijeme vijesti došao je predsjednik Upravnog odbora Žiko i predao mi nekakvo pismo da ga pročitam. Bila je to odluka o poskupljenju stana i hrane. Predložio sam mu da im sada ne kvarimo raspoloženje, nego da to ostavi za sutra. On se uvijek ponašao kao oni glupi skojevci, koji sve naredbe ispunjavaju bez pitanja, pa mi je jednostavno rekao da je Komitet tako odlučio, a tome se “ne diskutuje!”. Čim su završile vijesti ja sam uzeo mikrofon i nakon što sam najavio važnu obavijest, počeo sam čitati. Još dok sam čitao s prozora su se čuli povici: “Ua Fića, ua Žika!”. Nakon što sam završio čitanje pustio sam im glazbu. “Mama Hanita” je u to vrijeme bila vrlo popularna. Međutim, povici nisu prestajali, a na prostoru između zgrada okupljala se sve veća grupa uzbuđenih studenata. Uz ranije pomalo šaljivo: “ua ovaj, ua onaj” – sad su počeli vikati i: “Dolje uprava”.
Žiko je to zaprepašteno slušao, a onda uzeo mikrofon i ljutito izjavio da se za poskupljenje nije odlučila uprava Studentskog grada, nego da je to odlučio Centralni komitet. Prvo je nastala tišina, a onda su se čuli povici: “Idemo pred komitet!”, nakon čega je počelo masovno izlaženje studenata iz zgrada i formiranje velike kolone na cesti. Kad je naišao jedan autobus, studenti su ga zaustavili a zatim prevrnuli.
Da bih bolje vidio što se događa izašao sam i stao ispred zgrade Doma kulture, gdje je već bilo mnogo građana koji su promatrali veliku kolonu što se formirala i polako kretala prema Beogradu. Odjednom se pojavilo mnogo milicajaca koji su pendrecima navalili na studente. Svjestan da se kao vojni službenik ne smijem zateći u toj gužvi, vratio sam se u svoju sobu i promatrao što se događa. Na prostoru uz cestu bile su velike gomile granitnih kocaka za prekrivanje gornjeg sloja ceste, pa su se studenti sklonili iza tih gomila i kocke bacali na milicajce. Iz pozadine se pojavio milicijski pukovnik i počeo vikati: “Ovo je pobuna! Sram vas bilo, narodni leba jedete i umesto da budete zahvalni vi se bunite”. Samo što je to izgovorio, iza jedne hrpe kocaka istupi jedna studentica, rukama pocijepa bluzu na prsima bijesno vičući: “A čiji ti lebac jedeš, j… ti pas mater gotovansku”.
Nakon toga je nastala grobna tišina, a onda se iza pukovnika pojavi civil u bijelom mantilu i s uperenim pištoljem krenu prema studentici, koja je prkosno stajala s razgoljenim grudima, pridržavajući rukama krajeve pocijepane bluze. Obuzeo me je strah od onoga što bi se moglo dogoditi, no kad je taj civil došao na nekoliko koraka do nje, odjednom se zaorio urlik mnogih glasova, a prava kiša granitnih kocki poletjela je na njega. Odmah je pao, a ubrzo je nestao pod gomilom tog kamenja. Onda su dojurili milicajci na konjima, a jurnjava je prilično dugo trajala.
U sjećanje mi se usjeklo kako jedan student pred konjanikom bježi prema banderi u sredini prostora između zgrada. Kad je stigao do bandere, stao je iza nje, a kad se milicajac sagnuo da ga udari pendrekom, on ga je zgrabio za ruku, svukao s konja, udario nogom u rebra i pobjegao u zgradu. U ovoj su fazi borbe djevojke bile upornije od svojih kolega. Kad god su se konjanici približili zgradi, one su s prozora iz svojih soba na njih bacale pegle, stolice i sve do čega su mogle doći. Konačno se sve smirilo, a oko 22 sata su razglasnu stanicu došli dva civila i dva milicijska oficira. Pitali su me tko je kriv za ovo i tko je organizirao “pobunu”. Rekao sam da je kriv Žiko, jer je postupao vrlo nespretno. Rekao je da je o poskupljenju odlučio Komitet, pa su studenti željeli otići tamo. Nitko to nije organizirao, a pobuna je nastala spontano.
Kad su oni su otišli, na radiju sam slušao (Glas Amerike, ili London) o toj pobuni. Čak su javili i o izvrtanju autobusa, ali u Jugoslaviji o tomu nikada nitko ništa nije izvijestio. Ja sam sutra ujutro otputovao u Vitez. Kasnije sam saznao da je CK sutradan imao sjednicu i da su odlučili da se o tome šuti. Bilo je suđenja, a optuženi su da su organizirali pobunu i da su po zidovima prije toga izlijepili plakate s informbiroovskim sadržajima. Mnogi su odležali po nekoliko mjeseci, a najdulje ona studentica. Poznavao sam je, bila je vrlo mirna djevojka, a studirala je ekonomiju.
86.- Aktivno sam se uključio.
Kad sam se vratio u tvornicu rekao sam da sam se oženio, pa sam iz skladišta dopunio namještaj i sve što mi je trebalo. Iz tvornice je bio zabranjeno bilo što iznositi, ali je majstorima bilo dozvoljeno da sebi i ostalim stanarima u radionicama napraviti što nam je potrebno. Samo je trebalo prijaviti, materijal se po minimalnim cijenama kupovao u skladištu, a onda je poslije radnog vremena radnik to mogao napraviti u radionici. Tako su i meni bravari napravili štednjak, koji sam im platio. Nakon nekoliko dana je stigla i Olga. Odmah su je zaposlili u dječjem vrtiću koji je tada organiziran. Tako je počeo normalan život. Ja više nisam bio početnik, nego sam odmah preko inženjera Andrića počeo naručivati opremu, ali i mijenjati neke planove u izgradnji objekata. Tako je npr. lokacija naše glavne zgrade na poligonu, bila predviđena upravo na onom lijepom izvoru, koji sam spominjao, a ja sam tražio da se pomakne nekoliko metara uz brijeg. Tako bi taj izvor bio ispred zgrade. Unaprijed sam se veselio kako ću za vrijeme odmora moći sjediti iznad tog izvora, oko kojega sam imao namjeru i zasaditi cvijetnjak.
Osuvrenjivanje oreme. U institutu sam vidio najnovije uređaje za mjerenje, a u Vitezu su se još služili klasičnim metodama. Tako se npr. tlak u topovskoj cijevi mjerio pomoću stlčivanjem bakrenog valjčića, tzv. “krešera”, što je osiguravalo pouzdanost od +/- 50 bara, nad čime sam se zgranjivao jer sam na fakultetu stalno radio s procjenom pogreške od nekoliko mm vodenog stupca.
Piezoelektričnim uređajem se osigurava mnogo veća točnost, ali se moj pomoćnik snažno odupirao nabavci tog uređaja, tvrdeći da svi mjere s krešerom. Andić je rekao da to ne može naručiti, jer nije po važećim propisima. Pristao je tek kad sam mu rekao da to možemo postaviti paralelno i da rezultate šaljemo u Zavod, a to će i njima dobro doći za konačnu odluku. Svi su bili zadovoljni mojim radom i često su me slali da obiđem druge tvornice koje se bave proizvodnjom eksploziva i municije.
Radioamaterski klub. Ni izvan radnog vremena mi nije bilo dosadno. Predložio sam poručniku KOS-a da osnujemo radioamaterski klub. Pristao je i odveo me u skladište da vidim što tamo mogu nabaviti. Nisam mnogo očekivao, a kad sam vidio bio sam zaista iznenađen. Uz velike isporuke onoga što im stvarno može trebati, isporučeno im je i toliko, ne samo dijelova, nego i posebnih radiotehničkih uređaja koji im sigurno nikada neće trebati. Tu sam našao i specijalne Philipsove uređaje za ispitivanje radioaparata, za koje uopće nisam znao ni da postoje. Mnogo od toga sam preuzeo za klub, a dozvolili su mi da sebi privatno kupim hrpu elektronki, samo 70 dinara po komadu, dok im je cijena u komisionima bila preko 1000 dinara. Klub je ubrzo počeo s radom, prijavilo se nekoliko tehničara i inženjera, a prijavio se i KOS-ovac. Rekao je da mu može zatrebati.
Otac u zatvoru.- Olga je bila zadovoljna s poslom, a i sprijateljila se je s nekim od supruga drugih inženjera, posebno s onima koje su imale djecu u zabavištu. Bio sam sretno oženjen, imao sam posao kakav sam mogao poželjeti i mogao sam zadovoljno gledati u budućnost. No, uskoro se pojavilo nešto, što je moglo upućivati i na nevolje. Od Tonće sam dobio pismo u kojemu mi piše (13. 11. 1954.) da su Mijatović i Porobić iz derventske Udbe pronašli oca i otpremili ga u Tuzlu. Iskreno rečeno, nakon trenutnog zaprepaštenja, osjetio sam neku vrstu zadovoljstava da je to konačno riješeno. Bio sam uvjeren, da ništa nije kriv i da mu se u već prilično sređenoj državi ništa loše ne može dogoditi. Možda će odležati par godina u zatvoru, a mama će biti oslobođena svih onih napora kojima je godinama bila izložena. Jedino me je bilo strah kako će na ovaj događaj reagirati tvornički oficir KOS-a. No, svi su se ponašali kao da se ništa nije dogodilo. Kako nije bilo posljedica i dalje sam uživao u poslu, ali i u slobodnom vremenu. KOS-ovac je dolazio na moja predavanja i vježbe iz radiotehnike i dalje se ponašao izrazito prijateljski.
Osman.- No, nakon izvjesnog vremena mi je jedne nedjelje došao u stan nepoznat čovjek. Rekao je da se zove Osman i da ga je poslao moj otac. Dao mi je i pismo u kojemu mi otac piše da je Osman pouzdan, da ga poslušam što mi kaže i ako imam da mu dam nešto novca, jer je imao troškova. Dugo sam proučavao to pismo. Rukopis je izgledao očev, samo mi je bilo malo čudno ono s novcem. To nije očev stil, jer takve se usluge inače nisu plaćale.
Osman mi je rekao je da je otac dobro i da se ne boji suđenja, ali da mi za svaku sigurnost preporučuje, da od Suda tražim izuzeće sudca, te da predložim da mu sudi Tuzlanski sudac Degan. Na to sam postao vrlo oprezan. Sudac Degan je očev prijeratni prijatelj, nije bio u partizanima, a svake je nedjelje išao u crkvu. Stoga sam rekao Osmanu da je rat davno prošao i da ja vjerujem u nepristranost suda, te da neću tražiti izuzeće suca.
Prije izvjesnog sam vremena kod jednog travničkog stolara bio naručio da mi napravi kuhinjski kredenc, a pošto je rekao da nema novaca za materijal, a da je i inače bez novca, unaprijed sam mu platio 25.000 dinara. Osim toga uskoro sam očekivao da će me pozvati u vojsku, pa nešto novca moram ostaviti i Olgi jer će ona tada imati samo svoju učiteljsku plaću. To sam rekao Osmanu i predložio mu da mu umjesto novca dam moj kožni kaput. Pristao je i otišao.
Što se sve stvarno događalo u vrijeme suđenja saznao sam kasnije od Tonće, a o tragediji i događanjima koja je otac proživljavao nakon suđenja, ovdje još biti dosta riječi.