piše: Filip Ćorlukić… iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Iznenađenje, pa brzo organiziranje puta
Kad sam u Munibovu kancelariju ušao s pasošem u visoko podignutoj ruci, iznenađeno me je pogledao, a onda je pokrio lice dlanovima istovremeno me pitajući šta sam im to rekao. Tvornička administracija je bila izvanredno učinkovita.
Da ne bismo gubili vrijeme u čekanju istočnonjemačke vize odlučeno je da putujem vlakom da Frankfurta, a u Berlin zrakoplovom.
Ajzenburgerica je pronašla najbolje veze vlakom do Frankfurta i teleprinterom rezervirala kartu za zrakoplov. Crnković mi je dao kreditno pismo na 4.000 maraka. To je bilo za mene i Muju, jer a on zbog nečega nije mogao odmah putovati, nego će doći kasnije. Dobio sam i dinare za putne troškove, kao i manju svotu njemačkim maraka za nužne troškove kod dolaska.
Stručna praksa u Berlinu
Već nakon tjedan dana u predvečerje sam u ogromnom četveromotorcu poletio prema Berlinu. Kad smo stigli, zrakoplov je u niskom letu nadletio osvijetljeni Olimpijski stadion, na kojemu je upravo igrana nekakva utakmica. Kad smo sletjeli, otišao sam u hotel koji mi je pokazala stjuardesa. Soba ja bila vrlo velika i luksuzno opremljena. Posebno mi se u sjećanje usjeklo da je na stolu uz fini papir i koverte bilo i skupo nalivpero. Malo sam se ujutro prestrašio kad sam dobio račun u iznosu od 32 marke, a moja je dnevnica iznosila 29!
Taksijem sam se prevezao do zgrade firme Askanija, gdje me je primio gosp. Ganclin (Ganzlin). Nakon nekoliko uvodnih riječi o putovanju, rekao sam mu da gospodin Deljkić čeka još samo vizu Istočne Njemačke i da ga očekujem za dva do tri dana. Njegov je osnovni zadatak da sve nauči o strujnim vagama za mjerenje protoka, kao i dopunske informacije o njihovim automatskim regulatorima, dok ja želim sve pregledati, a prije svega dobiti tehničku dokumentaciju. Zatim sam mu dao unaprijed pripremljen spisak.
On mi je rekao da je vrlo zadovoljan s onim što sam do tada učinio na osposobljavanju njihove opreme u maglajskoj tvornici, te da će sve učiniti da dobijem sve što mi je potrebno. Zatim mi je rekao da će nam dati po 350 maraka, ali da nikomu tu ne govorimo ako su nam u Maglaju dali nekakve novce, ali da ni u Maglaju ne govorimo, da su nam oni isplatili to što će nam dati. Stan nam je osigurao u blizini i košta 12 DM dnevno. Zatim smo obišli sve ispitne laboratorije i proizvodne pogone, a nakon toga na ručak u tvornički restoran. Nakon ručka me je odveo na blagajnu gdje sam primio obećani novac, pa me automobilom odvezao u stan koji su mi našli.
Šetnja gradom
Poslije podne sam otišao prošetati gradom. Išao sam jednom vrlo širokom ulicom i iščuđavao se bogatstvu svega onog što sam vidio oko sebe. Odjednom mi se pogled zaustavio na plavom saobraćajnom znaku na kojemu je bio veliko bijelo slovo U. Zamrzao sam se od straha, jer je to kao simbol: “U – ustaša” u Jugoslaviji bilo najopasnije isticati. No brzo sam se osvijestio shvativši da je to oznaka ulaska na U-bahn, t.j. podzemnu željeznicu.
Nikada nisam bio podložan euforičnom prihvaćanju bilo kakvih velikih simbola, ali se sjećam da sam tada prvi i jedini a u životu osjetio duboki osjećaj: ja sam ovdje slobodan – nitko me ne prati, nikoga ne zanima s kime ću se sastati i što ću govoriti. Šetajući dalje došao sam do izloga neke banke. Veliki izlog je bio potpuno prazan samo je i sredini stajao tridesetak cm visoki kip medvjeda – i to od čistog zlata. Znao sam da je medvjed simbol Berlina (njem.: der Bär = medvjed), ali sam se iznenadio da je tako velika vrijednost tu iza stakla izložena bez ikakvog čuvara.
Ja sam u džepu imao 350 DM i vrijednosno pismo na 4.000 DM, što je za mene predstavljalo ogromnu vrijednost. Pa automobil VW je tada koštao samo 5.000 DM, a onaj je medvjed vrijedio neusporedivo više.
Malo dalje iza te banke opet sam naišao na jedan veliki izlog, ali umjesto različite robe u njemu je bila izložena samo jedna velika gomila konzerva sardina, na vrhu s istaknutim natpisom: “Jugoslawische konserve” i cijena: “Nur 1/2 DM”. Bila je to besramno niska cijena, pa sam nekako osjetio stid – sramio sam se u ime zemlje iz koje sam došao.
Prestao sam razgledati izloge nego sam u mislima pokušavao shvatiti razloge ogromnih razlika u standardu življenja nas i Nijemaca. Njemačka je u ratu bila neusporedivo razorenija od Jugoslavije. Oni su platili ogromne reparacije, a Jugoslavija ih je primila. Pa ipak, četrnaest godina nakon rata mi tek uspijevamo namiriti osnovne životne potrebe, a kruti policijski režim samo je donekle liberaliziran, dok oni žive u nama nezamislivom obilju i u potpunoj osobnoj slobodi.
Zemljak
Idući tako došao sam od odvojka jedne manje ulice, a budući da je na semaforu bilo upaljeno crveno svjetlo zastao sam i razgledajući s druge strane ulice ugledao prodavaonicu rabljene robe, a na natpisu iznad vrata pisalo je vlasnik Đuro Davidović. Zanimalo me je, pa kad sam ušao u prodavaonicu ugledao sam mnoštvo različite tehničke robe, ali i odjeće.
Za stolom je sjedio jedan sredovječni muškarac, a kad sam pozdravio s: “Dobar dan”, pogledao me je nekako sumnjičavo, odzdravio je i upitao: “Kojim dobrom”. Rekao sam mu da sam iz Maglaja i da sam došao na jednomjesečnu stručnu praksu kod firme Askania, a kad sam šetajući ugledao njegovo ime na ploči iznad vrata da sam se zainteresirao kako to na naš čovjek ima dućan u Berlinu.
Kad sam mu to rekao vidno se opustio i ponudio mi da sjednem, a zatim mi ispričao da je on iz zagrebačkog naselja Trnje, te da je u Berlinu još od prije rata. Kao strani državljanin nije služio vojsku. Trgovao je i prilično se obogatio, pa je ubrzo poslije rata za 40.000 DM kupio veliku kuću na Grünewaldu, a onda je ponosno nastavio: “Prije rata sam bio sirotinja Đuro iz Trnja, a sad sam Herr Davidovic, vlasnik velike kuće u najluksuznijem dijelu Berlina. Imam veliki Mercedes, a posao mi i sada odlično ide. Još uvijek ima onih koji moraju prodavati, a ja jeftino kupujem i skupo prodajem”. Zatim me je upitao gdje stanujem i koliko plaćam, a kad sam mu rekao ljutito je uzvratio da ne dajem pare pljačkašima i da mi on nudi sobu za 40. maraka mjesečno. Rekao sam mu da za par dana na praksu dolazi još jedan prijatelj, rekao je da on ima još soba. Naravno da sam prihvatio i dogovorili smo se da dođem sutra oko 17 sati, pa će me on odvesti da vidimo stan.
Kad smo sutradan stigli u ulicu (ako se dobro sjećam) Margreten Strasse 12 i stali pred velikim zidom da bi Đuro otvorio vrata i ušli u veliko dvorište. Bio sam više nego iznenađen. Bila je to ogromna zgrada, podignuta vjerojatno prije I. svjetskog rata. Oko zgrade je bio veliki travnjak, prema vani sa sve četiri strane ograđen zidom visokim oko 2,5 m. U prizemnom dijelu zgrade bila je kuhinja, ostave i sobe za osoblje kuhinje, a na katu stan s velikim sobama. Iz kuhinje je bio postavljen lift do trpezarije. Kad mi je sve to pokazao, Đuro me je odveo u sobu u prizemlju koju mi nudi. Tamo nas je dočekala jedna starija dama, koja je upravo namještala krevet i zaželila mi dobrodošlicu. Čak i ne obazirući se na razliku u cijeni najamnine, budući da je ta soba bila veća i mnogo udobnija od one u kojoj sam stanovao, ali i na to da ću stanovati kod poznanika, naravno da sam odmah pristao. Dogovorili smo se da sutradan oko sedamnaest sati dođem kod njega u dućan, pa ćemo skupa do moje stanodavke da preuzmem stvari.
Nakon par dana došao je Mujo kojega su smjestili u sobu do moje. Mujo je vrlo vrijedno pristupio poslu, a ja sam ponekad tamo odlazio razgovarati s majstorom. Prije svega zanimao me je princip rada tih Askanijinih transmitera protoka, a budući da je Mujo slabo govorio njemački, ja sam mu prevodio što majstor govori. Muji je inače bio dovoljno i da vidi što majstor radi, a ovo je bila samo dopuna. Nakon samo par dana, Mujo je već baždario te transmitere, a majstor je gledao, ili je radio nešto drugo.
Kasnije je Mujo radio i na drugim uređajima. Njegov dolazak kod Askanije zaista je bio puni uspjeh. Ja sam često odlazio kod gospodina Ganclina od kojega sam dobivao nužnu dokumentaciju. Kad sam ga upitao za način proračuna četvrtastih prigušnica, jer takve nisam pronašao u DIN normama, on je telefonski zatražio da mu donesu taj dokument. Ubrzo je došla jedna djevojka i predala mu list papira, koji je on stavio u nekakav aparat na pomoćnom stolu, i uskoro je iz tog aparata izašao list papira s ispisanim matematičkim formulama i predao mi ga. Taj aparat je bio aparat za kopiranje, za koji nisam znao ni da postoji. Bio sam iznenađen i oduševljen, ali to nisam komentirao.
Ganclin mi je objasnio da je ta prigušnica izum jednog inženjera, koji je prebjegao iz DDR, a maglajska je tvornica prva u kojoj su ga primijenili za mjerenje protoka zraka na parnim kotlovima, pa me zamolio da mu javim kako smo s time zadovoljni…