Pismo majke čiji sin ( u tekstovima naš Junak) ima cijeli niz ozbiljnih dijagnoza … Asperger, astma, govorna mana, srčana mana, Tibia vara, PTSP …
Treba živjeti život! Ovu prekrasnu rečenicu rekla mi je jedna divna žena, majka i baka.
Zadnjih mjeseci sam s mojim Junakom provela mnogo lijepih trenutaka. on se poput cvijeta otvara i sve više cijeni taj prekrasni dar koji sam mu ja poklonila.
Taj dar je njegov život!
Od jedanaestog mjeseca moj Junak i ja idemo na grupne terapije koje vodi naš psihijatar. u grupama bude po sedmero djece, nekada više, nekada manje.
Na početku su vježbe, a nakon toga djeca tj. mladi ljudi od 16-21 godinu, imaju razgovor s doktorom.
Mi roditelji, budemo sa socijalnom radnicom i sestrom, one nas potiču na razgovor o našoj djeci.
Meni je to u neku ruku poput svedočanstva, svako od nas ispriča ono što ga tišti ,bude i suza.
Veliko je breme na leđima ovih roditelja, jer nisu to mala djeca. ovo su mladi ljudi , oni trebaju živjeti.
Bila sam šokirana kada sam čula da ta pametna djeca iz viših škola prelaze u obrtničku za pomoćnog kuhara ili konobara.
Znam da se mom Junaku to nije desilo ali se desilo mnogoj drugoj djeci.
Pitanja je mnogo, ja ne znam odgovore.
Ne znaju ni ovi roditelji koje sam upoznala. Vole svoju djecu i žele im pomoći a ne znaju kako.
Pomoći treba i roditeljima i djeci, jer cijeli život je pred njima.
Dar života je nešto što svi trebamo darivati -osmijehom, ljubavlju, sitnicama, ne materijalno.
Darujmo jedni drugima ljubavi i pažnje, jer kada nestane ljubavi u životu, nestat će i života.
Mogla bi reći da su neki od njih povukli ručnu, ne funkcioniraju, ne ide im.
Većina njih je nadprosječno inteligentna, odlični učenici u osnovnoj školi, ali u srednjoj ne mogu nastaviti.
Veliko je pitanje: ZAŠTO?
Sustav je zakazao, kada su djeca imala blokadu jedini izlaz je bio da prekinu školovanje.
Razmišljam o tome, razmišljajmo o tome. Ova djeca, ovi roditelji, ovi ljudi trebaju pomoć.