piše: Filip Ćorlukić ….iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Brat i ja smo željeli što prije vidjeti Nijemce, pa smo sišli s kola i preko kolosjeka prešli na glavnu cestu, na kojoj smo zatekli puno svijeta. Upravo tada je u smijeru centra naišao jedan odred nemačkih vojnika. Ljudi su im prilazili i pokušali nešto govoriti. Neki su ih tapšali po leđima i ramenima, na što je časnik koji je išao sa strane zaustavio postrojbu. Vojnici su bili prijateljski raspoloženi i pokušavali nekako kokmunicirati, ali nisu znali hrvatski, a nitko od građana nije znao njemački.
Ja sam razočarano stajao sa strane. Očekivao sam da će to biti nekakvi krupni snažni momci, a oni su bili tako nekako obični. Prilazila su im i djeca, a kad sam vidio da im nešto daju, prišli smo i nas dvojica da bolje vidimo što je to. Bilo je to njemački dvopek od crnog brašna, koji je potpuno različit od onog koji je imala jugoslavenska vojska. Kad su počeli nuditi kompot od suhih šljiva, neka su djeca otrčala u kuću pa donijela posude u koje su vojnici kompot sipali iz svojih porcija. Tekućinu smo pili iz tih posuda, a šljive vadili prstima.
Kad smo stigli kući, majka je već bila priredila skroman ručak. Kruh je bio jučerašnji kukuruzni, pa smo razmišljali o onom pšeničnom brašnu iz skladišta. Oduševljenu nije bilo kraja kad nam je u predvečerje jedan željeznički radnik na kolicima dovezao vreću od pedeset kilograma bijelog brašna. Majka je odmah umijesila tijesto za pogaču, a mi smo u stanu s nestrpljenjem čekali da bude pečena. Pojeli smo je onako vruću, pa iako je to bio samo kruh bez ičeg drugog, ne sjećam se kad mi je neko jelo išlo više u tek.
Većina se njemačke vojske postupno povlačila iz Tuzle, a smjenjivali se je hrvatski domobrani. Pojavila se još jedna vrsta vojske, pod nazivom ustaša. Imali su drukčije odore, a bilo ih je vrlo malo. Budući da je bilo premalo regularne vojske za smirivanje četničkog ustanka, u Tuzli je veletrgovac Hadžiefendić među muslimanskim stanovništvom počeo formirati Domobransku dobrovoljačku diviziju. Ti su vojnici imali domobranske odore, ali su umjesto domobranskih kapa nosili crvene fesove.
Jednog dana nas je posjetio stričević Ilija. Njegov ja kadrovski rok u jugoslaveskoj vojsci bio istekao, a budući da je proglašeno ratno stanje, nastavio je dalje služiti kao hrvatski domobran. Došlo je doba velikih promjena, pa su se uz školu i sve ono čime smo se bavili, pojavljivali i neuobičajeni događaji koji su mi se usjekli u pamćenje. Tako su jednog dana dva mladića s Mirkom Pandžom nešto razgovarali ispred kuće, kad je uz brdo došao i treći, koji je još onako zadihan, smijući se i s podignutom rukom pozdravio: “Za dom – spremni, Mirko”. Mirko se okrenu prema njemu, glasno se nasmija, pa će mu posprdno: “Igraj se ti, igraj. Kad mi dođemo na vlast, sve ćemo vas povješati po banderama.
Da bih naglasio kontroverze vremena koje je tada počinjalo, u ovom se slučaju neću držati vremenskog slijeda, nego ću već sada spomenuti obrat i tragični finale, koji se dogodio dvije godine kasnije: Predratni komunist Mirko Pandža, poginuo je u borbi s partizanima kao ustaški poručnik?!
Spomen svjedodžbe.
Primicao se kraj školske godine. Uz sve ono čime sam se bavio, sve do završetka prvog razreda gimnazije uspijevao sam i u školi. Međutim, za školu sam imao sve manje vremena, a osim toga škola mi je postala i dosadnom. Slabe ocjene više nisam mogao popraviti, sve i da sam htio. Stoga sam sa strahom, ali i rezignacijom očekivao da ću morati ponavljati drugi razred gimnazije.
Kad smo nakon završetka školske godine došli da podignemo svjedožbe, okupili su nas u gimnazijskom dvorištu gdje nam je direktor pročitao da po odluci Ministarstva prosvjete i bogoštovlja u znak sjećanja na proglašenje nezavisnosti Hrvatske svi dobivamo “Spomen svjedožbe”. Nema ocjena – svi smo prošli!
Radosno sam otrčao kući i pokazao ocu moju svjedožbu. On ju je pogledao, a onda mi se posprdno obratio: “E, moj Filipe. Ti mora da si neka vrlo važna osoba. Da bi ti položio razred, morade propasti država!”. Bio sam posramljen, pa sam odlučio da se više nikada ne dovedem u takvu situaciju.
Školski smo raspust iskoristili u punoj mjeri. U dvorani Hrvatskog doma organizirana je priredba. Ne sjećam se povodom čega. Ja sam trebao recitirati pjesmu Dragutina Domjanića “U rudniku”.
Dvorana je bila puna. Kad sam zvonkim glasom i naglašavajući svaku riječ počeo recitirati:
Tamo daleko za nevjernim morem …
U dvorani je nastala mrtva tišina. Hrabro sam nastavio dalje, a kad sam vrlo glasno završio stihovima:
Doš’o je konzul Jenki i rek’o
Bit će to Hrvat, jer takvi su svuda!
nastao je urnebes. Pljeskali su i vikali. Možda zato što sam zbog okrugle i ošišane glave nekoga podsjetio na Musolinija, prvo nekolicina, a zatim su svi počeli vikati: “Musolini, Musolini, živio naš hrvatski Musolini!”
Kasnije, kad se saznalo da nam je on oteo najveći dio Jadranske obale, Musolini je bio vrlo omrznuta ličnost. Mržmja je bila ješ veća jer nam je službeno bio saveznik – pa se moralo šutjeti. Ja sam bio ljut što su me upravo s njim uspoređivali na onoj priredbi.
Odlazak susjedâ u Srbiju. Ustaška mladež.
Premda se stalno pričalo o četničkim pobunama u istočnoj Bosni, u Tuzli je bilo mirno. Jednog su dana došli Kostićevi sinovi. Blistali su od veselja, a onaj nam je stariji je počeo veselo kazivati da uskoro sele u Beograd i da će tamo konačno moći dobro iskoristiti svoje bicikle. “Stalno ćemo se voziti Knez Mihajlovom” – naglašeno je podviknuo. Bilo mi je žao što odlaze, ali sam se radovao što će im tamo, izgleda, biti bolje nego ovdje – samo nisam znao što je to “Knez Mihajlova”.
Poslije podne je došao kapetan i dugo razgovarao s našim ocem. Rekao mu je da je i on dobio dozvolu da može otići u Srbiju. Može odvesti i kućni namještaj, a da će mu se za kuću brinuti država. Pošto su mu sinovi već poodrasli on se više ne misli vraćati, pa je našem ocu ponudio da mu proda imanje. “Znam ja kako svaka država u ratu čuva imovinu, pa bi kuću i zemlju želio tebi prodat’. Ne moraš mi sad ništa platiti. Napravit ćemo ugovor, a ako ostanemo živi ti ćeš mi to poslije rata vratiti, ili platiti. Znam te i vjerujem ti.
Otac je sagno glavu i dugo razmišljao, onda podigao pogled prema kapetanu. “Hvala ti komšija na tolikom povjerenju, ali ne mogu to prihvatiti – reče napokon. Ti znaš dobro što su ratni profiteri, pa da ti ja sad isplatim i punu sumu, ljudi bi rekli da sam iskoristio tuđu nevolju. Ne mogu to nikako. Ma i nije to toliko važno – nastavio je govoriti. Zemlju neće ni’ko pojesti, a nikava budala neće rušiti kuću. Poslije rata opet se možeš vratiti, pa polako prodati. Možda se i ja javim kao mušterija. A sad sretan ti put i nek te prati sreća. Zbogom komšija.”
U to je vrijeme više poznatih Srba otišlo u Srbiju. Otišao je i veletrgovac Vasiljević, ali i tuzlanski pravoslavni Vladika. Mi smo vrlo rado uoči pravoslavnog Božića išli na njihovu polnoćku. Bila je nekako svečanija od naše, a Vladika je na glavi imao veliku zlatnu krunu. Staga mi je bilo žao što je Vladika otišao u Srbiju.
Odlaskom Kostićâ, bili smo još više usmjereni na grad, a tu su se mogućnosti još više proširile. Osim orkestra limene glazbe, Župnog ureda i križara, tu je bio i Hrvatski junak. Ta je organizacija hrvatske mladeži osnovana još prije rata, a za nas je uglavnom organizirala sportske aktivnosti u Sokolskom domu. Ubrzo nakon uspostave NDH stvorena je nova, šira organizacija koja je dobila naziv Ustaška mladež, u koju je uključen i Hrvatski junak, t.j. srednjoškolska mladež. Osnovci su bili uključeni u Ustašku uzdanicu, a sveučilistarci u Starčevićevu mladež.
Sada je u djelovanje te ozganizacije u izvjesnoj mjeri bila uključena i politika, dok je tjelovježba uključivala i neku vrstu predvojničke obuke. Organizacijski smo djelovali u okviru škole i svi su đaci gimnazije istovremeno bili i članovi Hrvatskog junaka. Nije bilo nikavog posebnog upisivanja.
Križarska je organizacija uskoro iz Klostera časnih sestara preseljena u bivši Židovski dom. Tu smo imali veliko dvorište, prizemnu zgradu s namještajem, prilično veliku dvoranu s pozornicom za predstave, a bio je tu i stol za stolni tenis. To je sad bio Križarski dom, u kojemu smo se u narednih par godina najviše zadržavali.