piše: Filip Ćorlukić… Iz knjige “Moje sjećanje na minulo stoljeće”
Oko mjesec dana nakon moga povratka, iz Frankfurta je u Celprojekt stigla vijest da su se naši momci u Bangladešu pobunili i da se žele vratiti, pa nas mole da to pokušamo spriječiti.
Predlagao sam da odmah odletim tamo, ali je i Velikonja želio vidjeti puta, pa je išao na nužnu vakcinaciju. Kad je već bio spreman za put, naši su se vratili. Više ništa nismo mogli učiniti.
Džaja se vratio u OKI, Ljubića su ponovo primili u tvornicu papira, a Zečak u svoj laboratorij u Tesliću. Enver nije dozvolio da se Maglajci ponovo zaposle u Maglaju, pa je brigu o njima preuzeo Kudera.
Pred kraj godine nas je posjetio predstavnik KHD-a gospodin Jasony. Rekao je da mu je žao što su naši dečki onako ljutito napustili Bangladeš, ali da su do tada već bili obavili dobar posao, pa je Konzorcij s bengalskim operaterima dovršio probnu proizvodnju.
No, proizvodnja je zbog nečega kasnije obustavljena pa nas on moli da ja u svojstvu savjetnika za proizvodnju, s još dvojicom operatera lužnog kotla odemo na par mjeseci u Chatak. Ja sam izjavio da prihvaćam ponudu, a do sutra ću znati mogu li osigurati operatere pa ćemo javiti da se može sačiniti Ugovor.
Putovanje
Sve je uspješno riješeno pa smo već nakon deset dana krenuli, ali je ovaj put bilo problema s putovanjem. Budući da su iz Evrope u Bangladeš letjeli samo Britanci, odlučio se na njih. No već je Londonu došlo do problema zbog štrajka. Večerali smo i prenoćili, pa su nas već u 6 sati ujutro autobusima odveli na aerodrom. Tamo smo ispod krila zrakoplova ugledali u nizove poslagane naše kofere. Zamolili su nas da svatko uzme svoje stvari. Jedan kofer je ostao, što znači da nam nedostaje jedan putnik. Ne znam što su sve činili, ali smo poletjeli tek oko podne.
Doha
To je bio manji zrakoplov, koji se radi punjenja gorivom spustio u Dohi. Nisu nas pustili da izađemo, nego su ušli arapski čistači, ali umjesto usisivača prašine, oni su ispred sebe po prolazu mahali metlama lijevo-desno dižući veliku prašinu. Sve je to dugo trajalo, a onda je počeo ulazak putnika iz Dohe.
Novostečeno bogatstvo
Bilo je dosadno pa sam ih pažljivo promatrao, a onda je ušao jedan visoki Arap. Na sebi je imao crno odijelo s tankim crvenim prugama. Košulja je bila izrazito šarena, a kravata još šarenija – samo u drugim bojama. Na hlačama je imao široki remen s velikom dekorativnom tokom i sav išaran nalijepljenim stiliziranim kožama u boji i nekakvim staklima ili draguljima u raznim bojama. Na jednoj ruci je imao veliki sat, a na drugoj masivnu zlatnu narukvicu. O vratu je imao obješen veliki dalekozor, a o ramenu veliki tranzistorski radio aparat s gramofonom – kakve više nikad nisam vidio. I konačno: granica dostignutog usvajanja civilizacijskih običaja Bio je bos, jer nošenje cipela još nije bio svladao.
Zagubljen kofer
Kad smo stigli u Dhaku moga kofera nije bilo. Našli su ga nakon desetak dana, pa su me pozvali da dođem u Dhaku preuzeti ga. Po naljepnicama sam vidio da je bio i u Japanu.
Chatak
U Chataku je bilo nekako mirno. Šef radilišta je bio Pakistanac Ajvani, a od nekada velikog tima tamo smo zatekli samo par majstora na održavanju i administrativnog univerzalca Šnajdera, a kad su mi rekli da je od starih tu još samo Milke, odmah sam otišao u njegov stan.
Pristojno sam pozdravio, ali bez rukovanja i rekao mu da ne znam kakva je bila njegova uloga u mome odlasku, ne znam što on još tu radi, ali da sam ja tehnički savjetnik i ne želim ga nikada vidjeti u pogonu u kojemu se ja tada nalazim.
Promrmljao je da se slaže i ja sam otišao. Svi su stanovi bili zauzeti, pa su nas smjestili u jednu veliku zgradu iz kolonijalnog doba, a nalazila se izvan zida oko tvorničkog naselja. Bila je to vjerojatno zgrada nekakve britanske ustanove, a imala je i veliku dvoranu. Tu nam je bilo lijepo, a navečer su mi često dolazili Ajvani i novilijećnik. Onaj kojega sam ja poznavao je u međuvremenu umro.
Ništa se posebno nije događalo, a jedan od naših operatera je već ranije donekle svladao bengalski jezik i sprijateljio se s njihovim operaterom, koji nas je jednom pozvao u goste. Njegov je otac bio šef pošte i znao je engleski, pa smo mogli razgovarati. Na odlasku ja sam djeci dao nešto novca, a poštarova kćerka (koju nisam vidio) ranije je isplela i darovala mi kapu, onu kakvu muslimani često nose kod molitve. Njezin otac mi jr rekao da je to zato jer joj je brat pričao da se prema njima ne odnosim grubo kao ostali stranci.
Nastavak pisanja knjige
Kad sam se smjestio i ustanovio što trebam raditi u pogonu, uzeo sam onih 150 ranije napisanih stranica i pročitao. Svidjelo mi se to što sam učinio i tek tad odlučio da to bude osnova rukopisa za knjigu. Tu su u moje slobodno vrijeme, a bilo ga je zaista mnogo, započela tada već usmjerena istraživanja.
Povratak
Nakon dva mjesecu su javili iz Frankfurta da smo dobro obavili posao, te da se ja i operater Muharem Šehić vratimo, a da onaj drugi pomalo govori bengalski pa neka za svaku sigurnost ostane još neko vrijeme. Oni će nakon završetka posla organizirati njegov povratak u Zagreb.
Još kad smo prvi put došli u Chatak svaki od nas je od Aeroflota dobio ponudu, da nam u zamjenu za Lufthanzinu kartu daju kartu za povratak njihovim zrakoplovom preko Moskve i da nam još isplaćuju po 300. njemačkih maraka. Istovremeno nam je i Tajlandska kompanija dala ponudu da bez doplate njihovim zrakoplovom letimo preko 2.000 km udaljenijeg Bangkoka uz tri dana plaćenog boravka u Bangkoku. Gospodin Kelner je sve brzo riješio, pa je čak s nama putovao u Dhaku, gdje smo prenoćili u Interkontinentalu.
Sutra ujutro sam na aerodromu sreo Fazlura Rahmana. Izgledao je nekako uplašen. Rekao mi je da putuje u Maleziju na nekakav simpozij i zamolio me da mu pričuvam kovertu s novcem dok ne prođe kontrola. Iznenadilo me toliko njegovo povjerenje, a kad sam mu kasnije vratio kuvertu na licu mu se vidjelo veliko olakšanje.
Bangkok
Tri dana provedena u Bangkoku, po brojnim ljepotama iznenađenjima i zanimljivostima – nikada neću zaboraviti. Odmah nakon smještaja u hotelu, naišao sam na jednog vrlo krupnog tajlandskog taksistu. Rekao je da su ga Amerikanci nazvali Big-Džo i Ponudio nam je svoj taksi koji nam bez ograničenja kilometraže stavlja na raspolaganje za sva tri dana boravka u Bangkoku, za samo 40 njemačkih maraka!
Ukupan dojam tog boravka u Bangkoku iznad svakog je očekivanja. Tajland je budistička zemlja, pa ipak iznenađuje ne samo brojnost vrlo malih i velikih hramova, nego i svježina njihovih fasada i boja krovišta, pa premda su to stari hramovi djeluju kao novi. Ipak me se najviše dojmio prostrani hram s velikim kipom Bude odlivenog od čistog zlata. Tamo je bio pun turista, ali i vjernika. Svojevrsno iznenađenje mi je bilo i kad sam pogledao ogromnog Big Džoa kako se na moj spontani glasni uzvik divljenja, nježno okrenuo prema meni i sa sklopljenim rukama kao na molitvu tiho izgovorio: Hvala vam gospodine!
Floatin Marketing
Big Džo nas je odvezao i na poznati “Floating Marketing” (ploveća trgovina). To je dio grada koji je prekriven mrežom riječnih kanala. Tamo gdje nas je dovezao bio veliki kanal, kojim su plovili brojni čamci i lađice. Nama je za 12 dolara i dva sata vožnje unajmio jedan manji motorni čamac s vozačem. O tomu sam slušao, ali to se mora doživjeti. Kanali u Veneciji u usporedbi s ovim djeluju potpuno mrtvo.
Ovdje na obalama, ali i na vodi život buja u pravom smislu riječi. Čitave porodice žive na čamcima. Tu se u hrane i spavaju, ali i trguju da bi od toga mogli živjeti. Ponuda je raznovrsna: od raznih suvenira – do povrća i meni često nepoznatog voća. Ta dva sata vožnje prošla su mi brzo kao da sam gledao neki vrlo zanimljiv film.
Udaljena farma krokodila poseban je doživljaj. Tu uzgajaju oko deset tisuća krokodila, a tu je i tvornica za preradu krokodilske kože. Domaćini su se pobrinuli da posjetiteljima ne bude dosadno. Gledali smo priredbu u kojoj jedan čovjek stavlja glavu u razjapljena krokodilova usta. Nude i slonove za jahanje. Mene su čak i snimili na jednom ogromnom slonu, a Muharemu su oko vrata stavili velikog živog pitona.
Gledao sam i ubilačku borbu kobra s mungosima i još mnogo toga. Pred polazak sam u prodavaonici na izlasku za 100 maraka kupio jednu žensku tašnu od krokodilske kože. Na povratku sam vidio da u bezcarinskoj zoni frankfurtskog aerodroma ista takva tašna koša 300 njemačkih maraka! Prigodom šetnje gradom vrlo jeftino sam kupio sebi i sinu kvalitetne Seiko satove. Digitalnih kakav sam kupio sinu u Jugoslaviji se još nije moglo nabaviti.
Puno je nacionalnih restorana, pa za hranu nije bilo problema. Izvrstan ručak dobije se za 4,5 DEM. Sreo sam šefa Belmerovog tima u Chataku Hajma. Već izdaleka me je pozdravio i uzviknuo: “Wasfüreine Wienerschnitzel habe ich gegessen!” – da je u Njemačkom pivskom vrtu pojeo izvrsnu bečku šniclu. Rekao je da je tu na godišnjem odmoru, ali da se hrani isključivo u tom njemačkom restoranu. Rekao mi je i adersu. Za razliku od Hajma ja sam kušao različita jela, čak i Thaifood, tajlandsku nacionalnu hranu koja se priređuje na otvorenom uz cestu, ima izvrstan okus, nemam pojma od čega je, a košta samo 0,5 DEM.
Zadnje veče sam ipak otišao i u taj njemački restoran. Ne sjećam se što sam jeo, a poslije večere (4,5 DEM) sam uzeo voćnu salata. Bio je to kraj mjeseca siječnja, a u velikoj porculanskoj posudu, pored meni nepoznatog i poznatog voća bilo je lubenice, dinje i grozd grožđa sve za samo 2 njemačke marke. Teško sam to pojeo, a nisam želio ostaviti. Svoda sam nailazio na naglašenu susretljivost, ali sam se ipak iznenadio kad sam na to naišao i u dijelu aerodroma za prijevoz robe. S nama je iz Chataka došao i jedan njemački monter. Imao je veliki sanduk s alatom, a novac koji je čuvao za kartu želo je potrošiti. Nije znao engleski, pa me je zamolio da skupa odemo Cargo – aerodroma i pitamo može li se to poslati, a prijevoz platiti pri preuzimanju.
Djevojci koja je sjedila u tom odjelu objasnio sam želju svog njemačkog kolege, ona je nešto nekomu telefonirala, a onda mi se obratila i sa širokim smiješkom vrlo ljubazno mi rekla da može: Just for You! (samo za vas). Iznenadila me i dama na carini koja mi je prije ukrcavanja u zrakoplov pregledavala sadržaj kufera. Ja sam i ne znajući da je to zabranjeno iz Bangladeša nosio par pakiranja instant kave.
Kad je to ona ugledala, prestrašeno je rekla: “Ne smijete ovo imati”, i to brzo gurnula pod ostale stvari, te otisnula kofer na traku za ukrcavanje. I u zrakoplovu DC 10 u kojemu je bilo oko 300 putnika, njihove su stjuardese pokazale neuobičajenu ljubaznost. Dok se zrakoplov spremao za polijetanje, svakom od nas su na zapučak osobno pričvrstile grančicu orhideje.
Putovali smo cijelu noć bez spuštanja, mnogu su pili pića koja se plaćaju, a nešto prije spuštana na Frankfurtski aerodrom kapetan je zamolio putnike da oproste, jer zbog priprema za spuštanje ne mogu stići naplatiti ono što se preko noći popilo. Time su zaobišli zabranu besplatnog točenja pića.