BEGOVA KOMŠIJSKA POMOĆ

piše: Filip Ćorlukić… Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”

Od kada su partizani i u Tuzlu donijeli ratnu atmosferu, moja soba više nije bila samo moja. Budući da baš nije bilo preporučljivo odlaziti u grad, naše je dvorište postalo okupljalištem i onih starijih iz naše i okolnih kuća, a u mojoj su sobi Ivica Opačak i njegovo društvo često igrali karte – za novac – a ja sam na kraju ubirao “pinku”.

Budući  je najviši dio kosog krova dozidane garaže dopirao do polovine prozora te sobe, u slučajevima najavljene opasnosti da će biti noćnih racija, jednostavno bismo se tim putem uvukli u teško uočljivi tavančić iznad gareže i tu prespavali.

Dok smo spavali na tom tavančiću jedno jutro nas probudio glasan povik iz moje sobe: “Hej, drugovi, pa ovdje ima nekakva radiostanica!” Zatim se čulo komešanje i trčanje uz stepenice. Premrli smo od straha. Znajući da nas kroz onaj uski otvor ne mogu vidjeti, ako ne posvijetle baterijom – osmjelio sam sa pa iz našeg mračnog potkrovlja povirio u sobu. Vidio sam trojicu koji su iznosili onaj moj radio-matreijal do vrata i nekomu su ga dodavali. Nakon što su otišli, još smo barem pola sata ležali, plašeći se i glasnije disati, a zatim smo se oprezno izvukli iz naše tajne spavaonice.

Kad sam izašao na dvorište već se popotpuno razdanilo. Susjed beg je stajao uz ogradu i prstom me pozvao da dođem bliže. Rekao mi je da smo imali sreće jer nisu tražili nikoga od nas, nego su došli po onaj materijal. Kaže da su ga natovarili na konjska kola i odvezli. – Ne’ko je tužio, nekom to treba – reče i udalji se.

Premda sam još bio pod dojmom pretrpljenog straha, ovo me begovo povjerljivo obraćanje iznenadilo. Naime, on je bio usamljen stariji čovjek, koji je često sam šetao po svom dvorištu. Mi smo ga u prolazu pozdravljali i to je sve.

Poslije ovog stresnog prodora partizana u naš život, postao sam mnogo oprezniji. Praktično više nisam odlazio nikamo. Umjesto najširih tuzlanskih područja za raznovrsne aktivnosti kojima sam ranije bio zaokupljen, ovo veliko dvotrište i stan pastali su mojim mikrokozmosom sveukupnih zbivanja, a svojom neshatljivom informiranošću o svemu što se zbiva susjed beg nam je postao izvorom informacija i sastavnim dijelom tog mikrokozmosa.

Međutim, bio je on i nešto mnogo više. Koliko god je bilo oganičeno, ipak je ranije bilo osigurano barem ono minimalno snabdijevanje brašnom i drugim prehrambenim potrebštinama. Nakon dolaska partizana sve je to prestalo. Beg je znao da nemamo. Samo par dana nakon dolaska onih partizana u moju sobicu, pozvao me je da dođem u njegovo dvorište. Kad sam došao pokazao mi je vreću koja je stajala iza vrata. U njoj je bilo tridesetak kilograma pšenice. Rekao mi je da pogledam kroz kapiju, pa kad nikoga ne bude na cesti da tu vreću odnesem kući.

-Znam da nemate – tiho je rekao.

Gledao sam ga zbunjeno pa sam nekako nesigurno promucao da to ne mogu uzeti, jer  mi nemamo para pa mu ne možemo platiti.

–Hajde, hajde. ‘ko te pita za pare? Ja ću to urediti s tvojim  ocem kad se vrati.

-Ali beže mi ne znamo šta je s njime.

-Pa zar vam još nisu javili da je sretno stigao na selo i krije se kod poznatog seljaka?

I to je saznao prije nas. Uzeo sam vreću i krišom je odnio kući.

 Ekspolzija vojnog skladišta. Prošlo je par dana, kad smo za vrijeme ručka začuli strašnu eksploziju. Potrčao sam na balkon i iznad gradine ugledao ogromni oblak crvenog dima. Poslije smo saznali što se dogodilo. Na Gradini je bilo vojno skladište eksplozva, koje partizani nisu čuvali, a nije bilo ni zaključano. U blizini su dva dječaka čuvala kravu pa su u svojoj znatiželji ušli unutra. Ne zna se kako su izazvali eksploziju. jedan od njih je poginuo, a od drugog nisu pronašli ni jedan dijelić tijela.

Međutim, nije sve bilo uništeno, pa su naširoko po livadi bile rasute patrone dinamita, nekakve kutije baruta, te mnogo koluta korde (sporogorućeg štapina) i detonatora (kapisli), od kojih su neki bili isti kao oni u njemačkim ručnim gradnatama. Nejasno je kako i to nije bilo uništeno eksplozijom, jer je ona bila dovoljno snažna da cigle zidova skladišta usitne u prah koji sam vidio kao ogromni crveni oblak iznad gradine.

 Igre rata. Tonćo je sa svojim društvom odmah otračao tamo i nisu bili sami. Bilo ih je mnogo i odmah su počeli prikupljati “plijen” – uglavnom kapsle i štapin. Kao i u mnogim drugim gradovima i tuzlanski su dječaci grad podijelili u regije. Naša se zvala “Polje”, a ona preko Jale “Kula”. Polje je bila najveća dječačka regija u gradu; obuhvatala je sve s ovu stranu Jale, uključujući područje gradine i Trnovca, a u smijeru istok-zapad: od izgorene vojarne pa sve do hotela Bristol u centru grada.

Metaka je bilo na sve strane, pa je jedan Tonćin prijatelj uzeo metak i stavio ga u cijev odbačene strojnice, a zatim je vrh nekakvog čavla stavio na kapslu, pa udario po njemu kamenom. Čula se snažna eksplozija, a odmah za njom jauk. Čaura je izletjela nazad i zabila se tom momčiću u nogu. U zidarskima su ga kolicima (onim s jednim kotačem), odvezli u bolnicu. Dugo je ostao izvan igre, ali se oporavio bez posljedica.

Još prije eksplozije na Gradini bilo je međuregionalne trgovačke razmjene dobara, a nakon eksplozije to je u velikoj mjeri pojačano. “Kula” je pokazivala najveće zanimanje za kapsle i štapin, a nudili su najbolji proizvod: praćke. Paritet je vrlo brzo utvrđen, a kad su se svi snabdjeli s onim što im treba, pristupilo se dogovorenim uvjetima ratovanja. Cilj je bio zauzimanje mosta preko Jale.

Štapin su rezali na manje komadiće, zatim  jedan kraj ugurali u kapslu i zubima stisnuli onaj dio aluminijske cjevčice oko štapina. Na bojišnici su žigocom palili slobodni dio štapina i bacali na “neprijatelja”. Ovi su to često hvatali i vraćali nazad. Praštalo je kao na pravom bojištu i pravo je čudo da nije bilo žrtava. Zapravo, prema Tonćinom kazivanju, jednom je njegovom prijatelju kapsla otkinula dva prsta na ruci.

U svojim su igrama oni već bili provjerili razornu moć kapsle. Stavili bi je u neku rupu na željezničkom pragu, pa je jedna kapsla često raspolutila neki stariji prag. Lovili su i ribe u Jali. Sve su to znali, pa su ipak i dalje u borbi koristili kapsle.

Topovska municija. Igrali su se dečki s još jednom, daleko većom potencijalnom opasnošću. Na udaljenim kolosjecima željezničke postaje bila su tri vagona topovske municije; po jedan vagon čaura, granata i jastučića baruta. Pljačkaši skladišta prvog dana “oslobođenja” su ih otvorili, ali im nisu bili zanimljivi, pa su ostali tako otvoreni. Nitko ih nije čuvao.

Kad su potrošili sve ono što su sakupili nakon eksplozije skladišta, momčići su se okrenuli tim vagonima. Prvo su palili barut. Manje hrpice su im ubrzo prestale biti zanimljivim, a veće su se pokazale preopasnim. To su riješili na taj način da su napravili veliku hrpu, a zatim su raskopali nekoliko jastučića, pa tim rasutim barutom pravili “puteljak” do hrpe, a zatim početak “puteljka” zapalili. Joj, kakav vatromet!

No vagon baruta je ubrzo nestao, pa su se nakon par dana na ulici pojavili žuti barutni “makaroni”. Ne znam tko je to činio i s kakvim alatom, ali oni su otvarali topopvske granate i vadili eksploziv koji je bio u obliku dugačkih šupljih žutih štapića. Zapaljen s jedne strane i bačen na zemlju štašič je šištao i kretao se nasuprot plamenu gurajući pred sobom onaj još nesagoreni dio. To je bilo stvarno zanimljivo, da sam i ja od Tonće uzeo nekoliko tih štapića i pojedinačno ih palio.

Zanimljivo je da partizanske vlasti – bez obzira što pod tim podrazumijevam – na sve ovo uopće nisu obraćali pažnju. U pogledu izvanborbene vojne stege, taško ih je uopće nazvati vojskom. Neki od onih koji nisu bili na nekavom zadatku, često su se ponašali kao djeca. Kao onaj naš “topnik”, pa su ili samo skakutali oko zapaljenih hrpa baruta, ili su molili da im se dade kapsla sa štapinom da je bace u Jalu i radovali se pojavi bijelim ribljim trbuščićima na površini vode.

 Ubojstva “neprijateljâ” se nastavljaju.

S druge strane, ubojstva “narodnih  neprijatelja” nisu prestajala; ali bez ikakve pravne forme. Partizani su inače bili uveli praksu t.zv. narodnih sudova, na kojima se javno sudilo; često uz organiziranu glasnu podršku prisutnih gledatelja. U raznim krajevima NDH je bilo onih koji su mogli izazvati bijes naroda, ali među onima koji su ostali u gradu nije bilo takvih – pa nije bilo ni sudova. Nikakvih.

Partizani su tada u Tuzli uspjeli uhvatiti i najvišeg političkog dužnosnika, ustaškog stožernika Marka Vilića. Budući da mu nisu mogli pripisati nikave zločine, ni njemu nisu sudili, nego su jednostavno naredili njegovu likvidaciju, a pošto je on zahvaljujući sretnim okolnostima preživio, kasnije smo saznali i o jednom čudovišnom načinu izvršenja. Vilić je s još četvoricom jadnika određenih za likvidaciju odveden izvan grada. Tu su ih poredali jednog iza drugog i zhtijevali da se što više priljube jedan drugomu. Vilić je bio na čelu.

Jedan partizan je puščanu cijev postavio odmah iza potiljka onog zadnjeg u nizu i opalio. Metak je prošao kroz vratove četvorice u nizu i zaustaviio se na Viliću, samo ga malo ranivši. No svi su pali prema naprijed poklopivši Vilića, pa je i on ostao ležati. Uvjereni da su svi mrtvi hvalili su dobru pušku, pozvali cigane koji su stajali u blizini da dođu zakopati poginule i udaljili se veselo čavrljajući.

Ciganima je taj posao na neki način plaćan, ali su oni trenutno imali nekog važnijeg posla, pa su pokapanje ostavili za kasnije. Kad se sve umirilo Vilić se oprezno izvukao ispod mrtvaca i pobjegao. Kasnije su Tuzlom kružile neprovjerene priče da su ovakve likvidacije “u nizu” poprimile neku vrst takmičenja; koja će puška probiti više “ustaških” vratova, a prema tim kazivanjima nova njemačka puška mogla ih je probiti čak sedam, a stare jugoslavenske tri do četiri.

Skoro svaki dan smo čuli da su nekoga ubili, ali nikada nitko od njihove vlasti nije ni opokušao dati bilo kakvu izjavu ili objašnjenje. Čak ni za ustaškog stožernika, jer je u onim uvjetima bilo za očekivati da će ga strijeljati već i zbog toga što je bio to što je bio. Međutim za jednog su se čovjeka pojavila senzacionalna ulična tumačenja o razlozima njegove likvidacije. Radi se o strijeljanju svećenika dr Drage Dujmušića, o kojemu sam već govorio.

Dujmušića su svi poštovali i svi su znali da je on zaslužan što Nijemci nisu odveli Židova i rabinova sina Lekera. E, prema uličnom tumačenju razloga njegove likvidacije, upravo to ga je osudilo. Pojavilo se senzacionalno “otkriće” da je Dujmušić bio visoki dužnosnik njemačkog Gestapoa, jer “da nije bio gestapovac, ne bi imao moći zadržati Lekera u Tuzli i omogućiti mu da restaurira crkvene slike”! Mladi Leker se pridružio partIzanima i ne znajući za svećenikovu sudbinu.