piše: Filip Ćorlukić... Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Nakon povratka iz Turske u Celprojektu sam se opet uključio u poslove na projektiranju, ali i pružajući pojedinim tvornicama savjetodavnu i konkretnu tehničku pomoć. Najviše smo poslovali s Tvornicom u Plaškom.
Jedne zime sam tamo po nekakvom većem poslu boravio tri mjeseca, a od kad su Đoku Bulatovića fizički izbacili iz ivangradske tvornice, on je preko Indbiroa pomagao pojedinim tvornicama. Zatekao sam ga u Plaškom. Sva smo popodneva provodili skupa, vrlo često u dugačkim razgovorima lagano šetajući snijegom pokrivenim cestama. Divan je to čovjek.
Nakon povratka iz Bangladeša imao sam dovoljno novaca da promijenim dotrajalo krovište na kući, za koje sam već prigodom kupovine kuće znao da ću ga morati zamijeniti. U fondovima Celprojekta je bilo dovoljno novca, pa sam par godina kasnije uzeo kredit u visini pet milijuna dinara i na kuću stavio fasadu, tako da je konačno djelovala novo i uredno.
No, bilo je još posla unutra. Krovište sam konstruirao tako da se na tih 90 raspoloživih kvadrata tavanskog prostora može izgraditi izvrstan stan za kćerku Leu. Lea je završila školu primijenjene umjetnosti, nije našla posao pa je upisala romanistiku na Filozofskom fakultetu, a onda je našla izvrstan posao u zagrebačkoj poslovnici dubrovačkog Atlasa. Ured im je bio u hotelu Esplanade.
Egipat/Izrael
Lea je preko poslovnice za majku i mene povoljno osigurala desetdnevno turističko putovanje brodom Ambasador u Egipat i Izrael. Bilo je izvanredno zanimljivo. U Egiptu smo prvo posjetili Aleksandriju, a zatim Kairo.
Nezaboravna su mi ostala tri dana u Izraelu. Odsjeli smo u jednom hotelu u Jeruzalemu, odakle nas je bivša sarajevska Židovka, kao izvrstan turistički vodič vodila kroz najzanimljivije znamenitosti Jeruzalema, kao i diljem Izraela. Čudesna je to zemlja, čudesna je njihova povijest, ali i sadašnjost. O mojim dojmovima u samo ta tri dana mogla bi se napisati knjiga, ali mi je ostala neispunjenom želja da kada odem u mirovinu dođem u Izrael na nekoliko mjeseci. Nažalost, tada se kod nas pripremao rat.
S Mirkom sam imao ozbiljnijih problema. Fizički je bio još vrlo nježan pa je u školi bio oslobođen gimnastike, a imao je vrlo glupu učiteljicu. Budući je bila supruga direktora škole dozvoljavala si je nepedagoško ponašanje. Mirkov se otpor njezinom grubom podcjenjivanju, sastojao u povlačenju u sebe, a učio je samo toliko da može prelaziti u naredne razrede. Zbog slabih ocjena nije se mogao upisati u gimnaziju, niti neku drugu srednju školu, nego samo u zanatsku. Konačno se uspio upisati u školu za autoelektričare, koju je uspio završiti.
Prema gradivu koje su učili, bila je to izrazito loša škola, nakon koje nije bio spreman ni za kakav iole samostalan posao. On je želio upisati fakultet, ali sa svojim ocjenama nije imao nikakve šanse. Mogao je u Visoku školu unutarnjih poslova, a preko poznanstva se mogao upisati u vojnu zrakoplovnu školu. Moj brat je bio prijatelj sa zapovjednikom te škole u Rajlovcu. On mu je rekao da je odličan, ili vrlo dobar uspjeh uvjet za upis i u tu školu, a budući da se Hrvati rijetko prijavljuju, njih primaju i sa nižim ocjenama. Međutim, Mirko to nije htio.
Radio sam s mnogim mladićima koji su nakon zanata, tehničkih stručnih škola i fakulteta dolazili u industriju, pa sam znao ocijeniti tko ima “smisla za tehniku”. Mirkove su želje i sposobnosti bile negdje drugdje, ali zbog nesretnih iskustava iz dotadašnjeg školovanja, toga nije bio svjestan, niti sam ja znao što je to. Da ne bi gubio vrijeme, odlučio sam ga probno zaposliti u ATM-u, gdje sam imao mnogo utjecaja i prijatelja. Tu bi se susreo s najraznovrsnijim tehničkim poslovima, a imao bi i mogućnost internog doškolovanja, pa bi imao vremena za nekakve razumne odluke.
Posao je odmah dobio i to na montaži najsuvremenije instrumentacije u DINA-i na otoku Krku. Tri mjeseca je bio prezadovoljan poslom, a onda je počeo uviđati da na poslu s tom supersuvremenom opremom zapravo i ne treba gotovo ništa klasično zanatskoga, niti treba razmišljati što će raditi. Automatski signal opreme ga upućuje na mjesto i vrstu kvara, pa ostaje samo zamijeniti uređaj, ili spojiti prekinutu vezu.
Nakon nekog vremena pitao me je da li bih ga mogao premjestiti u zagrebački odjel proizvodnje mjernih i regulacijskih uređaja. Ni oko toga nije bilo problema, ali je tu još brže shvatio da je to nešto za što zapravo i ne treba nekakva škola. Sjedi uz pokretnu proizvodnu traku, s desne strane do njega dođe šasija na koju treba ugraditi nekakav tehnički element s gomile ispred sebe, pa šasiju potisne dalje, da bi monter lijevo od njega ugradio neki drugi element. Vidio je da u ATM-u ima i zanimljivijih poslova, ali je definitivno odustao od ranije ambicije da postane inženjer.
Dugo smo razgovarali o tomu što želi raditi. Rekao mi je da mu je inženjersko zvanje bilo nešto najpoželjnije, ali da je konačno shvatio da to nije za njega. Bilo mi je drago što je to shvatio, ali sam se zaprepastio kad mi je rekao da želi studirati psihologiju, ili sociologiju, pa makar mu plaća bila upola manja od inženjerske. On je uopće vrlo malo čitao i njegova predznanja za ta dva studija bila su praktično nikakva. Zanimljivo je da se družio uglavnom sa studentima starijim od sebe i nekoliko puta se obrukao ne znajući o čemu govore, pa je počeo iz biblioteke uzimati nekakve knjige. To ga je vjerojatno potaknulo i na ovu odluku.
Odlučio sam da i to pokušamo pa sam mu rekao neka da otkaz i da se počne pripremati. Prijavio se za prijemne ispite na oba studija, ne znam gdje je nabavio pitanja, ali takvu upornost u učenju nikada nisam vidio. Tekst je snimio na dvije kazete i pustio ih usporedo na dva kazetofona, pa skupa s glasovima iz zvučnika glasno je danima izgovarao tekstove čitajući ih s papira. Došlo je vrijeme ispita. Skupa s njime sam sutradan otišao na fakultet da vidim rezultate. Zaista sam se ugodno iznenadio kad sam vidio da je po odgovorima vrlo visoko iznad donje granice onih koji su položili, premda ga je na žalost loša ocjena u školskim svjedodžbama spustila ispod te granice. No, uspješno je prošao granicu u studiju za Socijalne radnike.
Upisao je fakultet i vrlo uspješno ga završio, u vrijeme rata je radio na odjelu psihijatrije bolnice Rebro, a nakon rata se zaposlio u Dječjoj bolnici na Gojaku. Imao je više ponuda da se zaposli na fakultetu, ali je to odbijao jer je zadovoljan s poslom za koji se opredijelio. Kasnije je i magistrirao na postdiplomskom studiju psihoterapije. Nakon osnovne škole je izgledao kao beznadno izgubljen slučaj, a kad je našao pravi put nadprosječno je uspijevao. Najbolji primjer da se nikad ne treba predavati.
Znastvena istraživanja
Stalno sam surađivao s Društvom inženjera i tehničara, povremeno sam držao predavanja, a još prije nego je objavljena moja knjiga: Mjerenje protoka fluida, u Ministarstvu znanosti Hrvatske sam bio stavljen na popis znanstvenih istraživača. Ministarstvo je svake godine financiralo znanstvene projekte. Tako je na Elektrotehničkom fakultetu prof. Bego preuzeo vodstvo jedne grupe različitih znanstvenih projekata. Nakon što mi je objavljena knjiga, kad sam se vratio iz Bangladeša, prof. Bego mi je predložio da budem voditelj za gospodarstvo vrlo važnih istraživanja mjerenja protoka. Rado sam pristao, našao pet suradnika rasporedio poslove i odmah smo počeli s radom. Posao je dobro napredovao, ali je nekima smetala jedna “formalna nenormalnost”, koja me je i inače često pratila.
Nisam imao doktorat
Jednog dana mi je prof. Bego rekao da se svi slažu kako o temi na kojoj radimo imam najviše znanja, pa je normalno da vodim taj projekt, ali da je mnogima ipak čudno da jedini ja u toj grupi nemam doktorat i pitao me zašto nisam doktorirao. Ispričao sam mu da sam dva puta bio na tom putu, ali da sam odustao zbog drugih prioriteta.
– Pa dajte kolega da to riješimo. Obzirom na knjige koje ste objavili vi ne morate prvo proći postdiplomski studij. Razradite ovu temu na kojoj sada radite i ja vam to mogu priznati kao disertaciju, rekao je ozbiljno. Zahvalio sam mu se i rekao da ako se na to odlučim tomu ću posebno posvetiti barem dvije godine, ali da trenutno nemam vremena.
Dobro smo radili na tom projektu. Zapravo smo se odlučili načiniti jugoslavenski standard za proračun i izvedbu mjernih prigušnica. Trebao sam još suradnika, u industriji je bilo nekoliko dobrih stručnjaka, ali prema nekakvom propisu u okviru date grupe istraživačkih projekata mogu angažirati samo stručnjake s fakulteta. U Grupi mi je bio najkorisniju moj derventski prijatelj i stručni banjalučki kolega Dali Đonlagić, koji je tada bio već ugledni profesor mariborskog Elektrotehničkog fakulteta. Oko dozvole za suradnike iz industrije smo se natezali skoro godinu dana, a onda sam ja podnio ostavku. Standarde i sve ostalo što smo napravili predao sam Đonlagiću.
Glupi pravni formalizam
Nekako u to vrijeme pri Zavodu za mjere i dragocjene kovine odlučili su osnovati odjel za izradu propisa (standarda) za kontrolu instaliranja mjerila protoka u industriji. Mene su postavili za predsjednika i pozvali na sastanak u Beograd. Na takve sam sastanke odlazio nekoliko puta, a oštro smo se sporili oko tih standarda.
Ovdje ne mogu ulaziti u tehničke pojedinosti, ali ja sam insistirao da se zakonski propiše koji se između nekoliko svjetskih standarda mora primjenjivati u izgradnji novih postrojenja, a da se kod kontrole postojećih uređaja mora koristiti standard po kojemu je obavljena instalacija. Odgovoreno mi je da “pravna služba” uz naše propise ne dozvoljava spominjanje nikakvih drugih standarda.
Predložio sam im pokus. –Napravit ću instalaciju, pa metodom koju se predlaže utvrdit će se da je mjerna nesigurnost unutar 1%, ali će kontrolno mjerilo pokazati da pogreška u mjerenju iznosi negdje između 10 i 15%. Kad im to dokažem, hoćemo li onda nastojati usvojiti naš standard koji smo već načinili ili se opredijeliti za njemački DIN koji je kod nas najčešće u primjeni.
Voditelj mi je već u očaju izjavio da pravna služba ne dozvoljava spominjanje stranih standarda, a usvajanje našeg je dugi proces. Stoga se moramo snalaziti unutar onoga što predlaže pravna služba.
Dao sa otkaz
Ustao sam, svima se zahvalio i rekao da ja tu nemam što tražiti, a ako ostanem da ću im samo smetati. Ne znam što se kasnije događalo. Na rukopisu knjige o istraživanju religija radio sam kad god sam imao vremena i krajem sedamdesetih sam smatrao da trebam pokušati tražiti izdavača.
…