Priča o učitelju Luki i njegovoj sportskoj i životnoj pobjedi
piše: Joso Špionjak
Odvajkada gradi čovjek kuće u dolinama, na obalama morskim, u podnožju brda i u brdima visoko. Cilj mu je da MOŽE ugodno živjeti.
Ali nigdje ne nađe tako lijepo mjesto kao što je ono u srcu ljudskom.
Kad se rodio Luka, junak ove pripovijetke, jedan susjed je njegovom djedu rekao sljedeće:
„Ti nikada nećeš umrijeti.“
„Kako to?“, upitao ga je ovaj.
„Unuk je dobio tvoje ime. I poslije Luke ostat će Luka.“, odgovorio mu je.
Sreća je blistala iz djedovih očiju i zacijelo se tada osjećao najbogatijim čovjekom na svijetu.
Bio je to neobično vrijedan i štedljiv čovjek koji se uz nadljudske napore uspio otrgnuti iz gorkog siromaštva.
Još kao mlad vojnik, sin majke udovice koja je imala puno djece, čuvao je svaki dinar oskudne plaće da bi si uštedio za civilnu odjeću nakon odsluženog vojnog roka.
Dugo se prepričavao ovaj događaj.
Životni put ga je poslije odveo u tuđi svijet gdje mukotrpnim radom i štednjom izgrađuje bolji život za svoju obitelj u domovini.
Nažalost, izbio je nesretni rat.
Unuk Luka je tada imao nepunih šest godina.
Sretno djetinjstvo je naprasno prekinuto.
Silom prilika završava u zemlji kamo je njegov djed otišao prije puno godina.
Morao je učiti novi jezik jer se približavalo i vrijeme polaska u školu.
Učiteljica se našla sva u čudu kad su đaci bili u toj fazi da mogu napisati svoj prvi mali pismeni sastav.
Jer dok je velika većina djece jedva imala napisano pola stranice, Luka je ispunio čak četiri.
Nije bilo nikakvo iznenađenje da je poslije uspješno završio njemačku gimnaziju.
U to vrijeme je izgubio svog voljenog djeda.
Djed, i uprkos teškoj bolesti, nikada nije ispuštao krunicu iz ruku.
Bile su to one marljive ruke koje su decenijama gradile njemačke ceste.
Do zadnjeg dana se molio i radovao dobrom uspjehu svoga unuka.
Poslije gimnazije, Luka je prošao komercijalnu izobrazbu.
Pošto je bio najuspješniji odmah je dobio ponudu za posao.
Ali duh mladog čovjeka nije mirovao i tražio je nove izazove.
Želio je postati prosvjetni radnik.
Između ostalih predmeta, izabrao je i engleski jezik.
Njegova vrijednoća i disciplina su brzo uočene.
Dobivši državnu stipendiju, otišao je da studira u grad svojih snova, New York.
Brzo se uklopio u novo društvo.
Poslužilo je to proširenju vlastitog horizonta i učenju veoma važne životne lekcije.
Na njegovom fakultetu je organizirano veliko natjecanje u trčanju.
Luka, strastveni ljubitelj ove discipline, nalazio se također među natjecateljima.
Bio je prohladni svibanjski dan.
Istrenirani američki studenti su samouvjereno koračali po pisti.
Upravo je jedan divovskog uzrasta prošao pored njega.
Luka se obratio svom treneru:
„Coach, I cannot beat this guy! He is taller than me. He is stronger than me. He is so much faster than me!“
(„Trener, ja ne mogu pobijediti ovog momka. On je viši od mene. Jači je i puno brži nego ja.“)
Nakon kratke pauze, kao da je pred očima gledao nevidljivu trku, trener je mirno odgovorio:
„If you think that he is faster than you, then he will be faster than you.“
(„Ako ti misliš da je on brži nego ti, onda će on i biti brži nego ti.“)
Već nakon prve runde Luka je bio na zadnjem mjestu.
Trener koji je stajao na ivici piste, ugledao ga je i viknuo:
„Don’t give up! The race is not over yet! Keep fighting!“
(„Nemoj odustati! Utrka još nije gotova! Bori se dalje!“)
Luka je pomislio na bezbrojne kilometre koje je proveo trenirajući.
Ispod vrata mu se njihala djedova krunica koje je nosio za vrijeme svakog natjecanja.
U ušima su mu odzvanjale trenerove riječi:
„Don’t give up!
(„Nemoj odustati!“)
Sav prožet nekom neobjašnjivom energijom počeo je pretjecati sudionike trke ispred sebe.
Sa svakim novim istrčanim krugom grupa iza njega se povećavala, a ona ispred njega smanjivala.
Negdje pred sam kraj ispred njega su bila samo dvojica protivnika.
Bili su gotovo nadohvat ruke.
Na trenutak je došlo do malog kolebanja.
Kroz glavu mu je prošla misao kako je i treće mjesto ogroman uspjeh.
No ponovno se začuo trenerov glas:
„Don’t give up!“
I kao da ga nevidljiva ruka gurnula naprijed obišao je još jednog protivnika.
Ostao je samo onaj natjecatelj od koga je nekoć preživio poraz.
Lukin polet je sada bio tako snažan da više nisu postojale nikakve nepremostive prepreke.
Zadnji metri su bili mješavina trčanja i leta u kome su Lukine noge prve prekoračile crtu zadanog cilja.
Osvojena zlatna medalja bila je samo mali svijetli kamenčić u mozaiku koji je rastao svakim novim danom.
Mladi učitelj Luka je poslije pripovijedao svojim učenicima o ovom iskustvu.
Pažljivo su slušali i upijali svaku njegovu riječ.
Vidjevši jednom prilikom da đaci u učionici ostavljaju nered iza sebe obratio im se sljedećom molbom:
„Draga djeco, trebate počistiti za sobom. Ovdje poslije dolaze čistačice koje za malo novaca moraju sve to ukloniti za vama.“
Zavladala je grobna tišina.
A potom kao das je neki blagi val razumijevanja dotaknuo dječja srca, svi su se našli u pokretu. Marljivo su počeli dovoditi stvari u red.
Upravo ulicama onoga istoga grada u koji je nekada davno stigao radnik Luka, korača sada mladi učitelj istog imena noseći poruku svojim đacima:
„Don’t give up!“