piše: Slavica Jurčić
Mirta je bila trgovački putnik. Nudila je ljekarnama proizvode farmaceutskih firmi. Auto joj je drndao po kaldrmi i to je nju jako ljutilo. Trebala je već stići kući. Sada joj se obilo o glavu to što je htjela stići ranije. Krenula je nepoznatom blatnjavom cestom punom rupa.
Posao kojega je obavljala pomalo joj je već išao na živce. Imala je dovoljno novaca i želju da traži neki bolji posao, a ne da se ovako potuca po raštrkanim i nepoznatim selima.
Kruno se vraćao iz lova umoran i blatan. Nije ništa ulovio, ali je bio zadovoljan jer je vidio prekrasan prizor – srnu i lane na potoku. Njegova strast za lovom je s njegovim godinama pomalo jenjavala. Prešao je četrdesetu godinu i postajao je sentimentalan.
Bio je samac. Iako je bio lijep, naočit, snažan muškarac, nije još osnovao obitelj. Čekao je onu pravu, ali ona nije dolazila.
Taj dan i Mirti i Kruni bio je grozan. Osjećali su se umorni i sjetni. Kod kuće ih nitko nije čekao.
„Još ova krivina i morala bih izbiti na glavnu cestu“, govorila je Mirta sebi u bradu.
Čula je da je nešto počelo šištati i auto se počeo zanositi u stranu. Pukla joj je guma.
„U zemlji Nedođiji!“ pomisli ljutito Mirta, izađe van iz auta i pogleda oko sebe. Nalazila se usred tamne šume, spuštao se mrak i ona se osjećala očajno. Nije znala što učiniti.
Kruno je izbio na cestu i ugledao auto, a kraj njega je stajala vitka žena duge crne kose.
Sunce je zalazilo i zadnji njegovi zraci bili su prekrasni u toj divljini. Mirta se bojala mraka pa je panika bila na vrhuncu. Još uz to i guma je otišla!
Kruno je stao na cestu i pomislio:
„Je li ovo san il’ java? Ljepše žene u životu nisam vidio!“
Mirta se trgnula kada je vidjela da visoki muškarac prilazi njoj i njenom autu.
Ona je osjetila ne strah, nego ono nešto. Pomislila je:
„Gdje si bio do sada?“
Ubrzo joj je Kruno promijenio gumu, a ona je ponudila da ga poveze do njegove kuće. Kruno joj je obećao pokazati put do glavne ceste.
Dok su se vozili prema njegovoj kući, Mirta je iz razgovora saznala da je Kruno ostao na selu s roditeljima i da se bavi poljoprivredom.
Kuća mu je bila na osami i Mirti se učinila savršenom kućicom u cvijeću.
Prihvatila je poziv na čaj i ušla u njegov topli dom. Živio je s majkom koja ju je veselo pogledavala.
Njih troje su popili čaj. Mirta se oprostila od njih. Razmijenili su telefonske brojeve uz Mirtino obećanje da će idući tjedan ići ponovo u njegov kraj.
Mirta se zaljubila! U običnog muškarca! I Kruno je osjećao trnce u trbuhu kada bi pomislio na Mirtu.
Mislila je Mirta u sebi:
„Nemamo ništa zajedničkog, a on mi se ipak jako sviđa. Lijep je, i snažan, i dobar čovjek. I topao, i šarmantan.“
Idućega tjedna Mirta je jurila k njemu na selo. Javila mu je da ima slobodan vikend kojega želi provesti u prirodi.
Ponijela je čizme i toplu odjeću. Vrijedna majka Krunina počela je pripreme za dragu gošću.
Taj vikend su Mirta i Kruno proveli u prirodi. Prvi puta Mirta je bila u lovu, no nisu ništa ulovili.
Prvi put je Mirta disala punim plućima i uživala s muškarcem koji joj je oduzimao dah. On je bio odličan poznavatelj prirode i znao gdje se koja prirodna ljepota nalazi.
Te večeri njegova majka je rano otišla u krevet i ostavila njih dvoje same uz kamin. Znala je ona da ne treba treće tamo gdje su dvoje mladih.
Mirta je Krunu uhvatila za ruku i prošaptala:
„Ovdje bih mogla ostati zauvijek”.
I ostala je! Ostala je sa svojim muškarcem. Prvi put ujutro se nije našminkala i nije jurila na posao. Pjevušila je i kuhala kavu.
Kruno i ona išli su često u lov, ali sada samo s fotoaparatom i bez ijednog metka. „Ulovili“ su mnogo divljači i ostali živjeti zajedno.
Ljubav nema granica. Ne gleda na godine ni na različitosti. Ljubav ne treba tražiti. Dođe ona kada joj se najmanje nadamo.
Jer, ona se krije u srcima zaljubljenih.