Priča iz Iloka
piše: Marija Dobošević
Gospodina Ziera (Cira) stari Iločani dobro znaju. Wilhelm Zier rođen je u Iloku 13. rujna 1933. godine. Tu je i odrastao, završio osnovnu školu i stolarski zanat, a krenuo je i u večernju školu. Zbog brojnih obaveza nije ju završio iako kaže da je puno korisnih stvari baš tamo naučio pogotovo od nastavnika Bezjaka, iločkog umjetnika i boema, koji je već tada uočio njegov talent.
Sa 16 godina počeo je raditi, ali i uz posao od rane mladosti uključio se u kulturna i športska društva i zbivanja u Iloku. Plesao je i glumio u SKPD-u Ljudevit Štur, aktivno je trenirao nogomet i petnaestak godina igrao u NK Fruškogorac. Uz to rekreacijski je igrao stolni tenis te aktivno u Šahovskom klubu šah do prije nekoliko godina. Oko 35 godina je svirao klarinet, zatim saksofon u vatrogasnoj pleh muzici – limenoj glazbi, a istovremeno i kontru odnosno bugariju u KUD-u Julije Benešić. Kasnije je iz pleh muzike izdvojen Jazz sastav u kojem je također svirao.
Uza sve to gospodin Zier se počeo baviti i intarzijom, slažući slike poput slagalice od otpadaka drveta koje je skupljao na tadašnjem poslu u Zvijezdi. Takav rad zahtjeva veliku predanost, strpljivost i preciznost kao i umjetničku crtu i osjećaj. Pojedine svoje radove izrađivao je s velikom ljubavlju i po godinu dana. Na intarzijama i kasnije duborezima gospodina Ziera motivi su stvarni krajolici i kuće našeg kraja kojih danas više niti nema, ali uvijek je u realnu sliku dodao i neku svoju zamisao, ideju, nešto što je smatrao da bi upotpunilo kompoziciju.
Više od 20 godina nikome nije spominjao svoj rad. Gospodin Zier ne zna točno koliko radova je izradio. Neke, rijetke, je prodao ili poklonio, a ostale čuva, jer kaže, teško mu se odvojiti od njih, svaki mu je na neki način prirastao srcu i svi su mu jednako dragi.
Do sada je imao brojne posjetitelje u svom domu iznenađene i oduševljene njegovim radovima koji vise na zidovima soba. Ima i Knjigu utisaka u koju su se do sada upisali posjetitelji iz cijele Lijepe naše, ali i Europe pa i svijeta.
I u vrijeme Domovinskog rata gospodin Zier je marljivo radio duborez. Zbog straha za svoja djela odlučio je ostati u Iloku i sačuvao je sve. Nakon povratka Iločana i obnove života u gradu uključio se ponovno u razne aktivnosti. Igrao je šah u Šahovskom klubu, a i pjeva u Pjevačkoj skupini Iločani.
Izlagao je svoje radove u našem Muzeju, a o njemu i njegovom radu pisale su i novine. I sad još ima ideja za radove. Želja mu je napraviti dva kreveta kojima bi prednje stranice bili duborezi. Posljednji rad baš za jedan krevet završio je 2015. godine. Da bi potpuno završio krevete treba mu drvo, hrast za okvire, ali danas su pilane u kojima je nabavljao drvo pozatvarane i nema mogućnost nabaviti drvo.
Danas ga možete svakodnevno vidjeti u šetnji Ilokom premda je u 84. godini života. Posjećuje sva kulturna događanja u gradu, a ljeti dio dana obavezno provodi na Dunavu kako je radio i cijeloga života. Nikada mu nije bilo teško naći vremena za sve aktivnosti kojima se bavio, bilo mu je to i ugodno i korisno, a sve je radio bez ikakve naknade, kaže on.
– Uvijek je bolje da te ljudi prijateljski pozdravljaju i znaju te kao vedru i vrijednu osobu nego da o tebi nešto gunđaju. Uvijek rado prima posjetitelje i voli pokazati svoje radove, a raduje se i svakom zapisu u njegovoj Knjizi utisaka.