tekst: Božica Bobošević
Prvi snijeg je pao, zamrznuta okna prozora mame nas van.
Pahulje vijore, svi lašte saonice slaninom da što brže voze. Drvene skije, kajiši i zadnja provjera …može se krenuti!
S ulice odjekuju glasovi …Nataša, Marina, Danijela, Božica …svi smo tu spremni! Stare jakne na leđima, stare cipele i promrzle noge u čarapama ali sretni i zadovoljni. Spuštamo se niz brdo dok fijuče hladni vjetar.
Ponekad se zabiješ u drvo pa i prevrneš ali ne odustaješ. Saonice jure niz brdo, vreće pune slamom klize, lete sve do cilja.
Sad je već vrijeme odlaska. Svatko svoje saonice vuče. Nitko se ni gladi još nije sjetio već muku muči tko će prvo da ugrije noge u rerni.
Ulazim u kuću i pogledom pratim svoju baku. Izuvam čizme i pokraj šporeta ih ostavljam. Grije me topli osjećaj kad pogledam baku kao priređuje crijep i umata ga u novine pa stavlja u krevet.
Na sve moja baka misli. I večera na stolu čeka. Nitko sretniji od nas u tom našem djetinjstvu nije bio. Male stvari zlata vrijede, iskrene i snažne, toliko jednostavne ali toliko stvarne.
Sad, dok šetam tim istim brdom, sjećanja naviru. Svi smo koju godinu stariji. A u mojem srcu sjećanja rastu i polako teku.
Samo vjetar što hladnoću nosi, donosi i miris prijateljstva, ljubavi i sloge.
Tek sad gledam očima moje bake, bistra srca i puna ponosa na godine što prolaze i dolaze.