piše: Filip Ćorlukić ….iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
O majci sam govorio vrlo malo, ali ne zato što se nema što reći, nego zato što je ona bila toliko samozatajna da se u našim životima ničim nije isticala, pa se u današnjem poimanju dobre ili loše majke teško može govoriti.
U sjećanju na nju ne mogu govoriti ni o kakvom obliku nježnosti, niti zanamarivanju. Ona je jednostavno bila tu. Bila je ostatak starog konzervativnog patrijarhalnog društva i kao takva spremno je obavljala dužnosti supruge i majke.
Porađala se svake dvije godine, pa je još u Derventi rodila sina Vladu – kojega do sada nisam spominjao – pa nas je bilo petero djece. Na nesreću, Vlado je rođen je kao mongoloid – što je neizlječivo. Mentalno je bio kao kao biljka; nikakav kontakt. Majka mu je u usta dodavala hranu. Jeo je i rastao kad ga je majka hranila, obavljao nuždu podase i rastao.
Premda smo, a posebno Marija, mogli ponešto pomoći, majka se za sve nas skrbila, pa smo uvijek bili čisti i nahranjeni, ali je Vlado zahtijevao više truda od nas četvero ostalih. Osim toga tu je bio i otac, koji uopće nije sudjelovao u kućnim poslovima.
U odnosu na svoga muža teško je reći da je to bila ljubav. Udala se jer joj je to bila dužnost. a kao dosljedna kršćanka – kako je to ona poimala – rađala je djecu, jer joj je i to bila dužnost. Ljubav prema djeci nije iskazivala nekavom posebnom nježnošću nego što većom skrbi za njihovo dobro.
Uz sav taj ogromni posao bilo je i drugih obveza. Imali smo dvije svinje, mnoštvo kokoša i trideset gusaka. Sve je to trebalo nahraniti. Kao domaćici i to joj je bila dužnost i to je bez protivljenja obavljala.
Objektivno, a prema današnjem svjetonazoru, bila je rob obitelji, koji je bez protivljenja prihvatio svoju ulogu držanja – ne tri simbolična – nego “sva četiri kućna ugla”.
Za razliku od neobrazovane i nepismene majke, otac je bio već prilično obrazovan, a i mnogo je čitao. Međutim, dosljedno se dražao arhaične podjele dužnosti u obitelji. Jednom smo s majkaom otišli na par dana u Vrhove. Otac je ostao sam i jeo je ono što mu je majka priredila. Kad smo se vratili našli smo na stolu hrpu neopranog posuđa. Kupio je sve što treba, pojeo priređeno, ali: “nije bila njegova dužnost oprati posuđe” – smatrao je.
Međutim, davao je sve od sebe da obitelj opskrbi onim najnužnijim, pa i više od toga. Već od kada je kupio radio, ja sam prosto bio opsjednut željom da se naučim praviti te aparate, ali nisam znao tko mi u tomu može pomoći. U knjigama toga nije bilo, ali sam saznao da se time bavi jedan majstor Elektrane, koji je svirao u našem orkestru. Pitao sam ga, a on mi je rekao da je kupio radio apatrat i da se više nema vremena time baviti, ali da ima puno materija i da bi mi sve to prodao za tisuću kuna. Nagovori oca i bit će sve tvoje – rekao mi je.
Znao sam da je to puno novca i dugo se nisam usudio reći to ocu. Konačno sam mu rekao, a on se samo nasmijao. Danima sam ga opsjedao, dok mi konačno nije rekao da je našao rješenje. Još kad smo došli u Tuzlu otac je u blizini mosta unajmio komad zemlje, na kojoj smo svake godine uzgajali različito povrće. Budući da u blizini nije bilo kuća, često su nam krali, posebno krompir, grah i kupus. Otac je nekoliko puta potjerao dvojicu tuzlanskih besposličara: Franju Herljevića i Pašagu Mandžića. Ovdje ih spominjem jer će kasnije imati značajnog utjecaja na naš život.
Svakog je proljeća otac unajmio radnike da “štihačama” prirede vrt za sadnju. Jednog dana mi je otac smiješeći se rekao: “Da ne bih plaćao radnike, ovog puta ti prekopaj bašču pa tako pošteno zaradi svojih tisuću kuna. Samo što nisam vrištao od radosti, a nisam ni slutio što me čeka.
Danima sam kopao i kopao, a onaj neobrađeni dio vrta kao da se nimalo ne smanjuje. No nisam odustajao i to ne zato što bih ostao bez tisuću kuna, nego – rekao bih – zbog tvrdoglavosti. Otac bi ponekad došao i ozbiljno promatrao sa strane, ali nije ni pokušavao pomoći. Poticao me je na taj način što mi je govorio da je to vrlo zdravo.
Kada sam već bio prekopao polovinu vrta, došla su dva radnika s lopatama i rekli mi da to nije za mene, nego da idem kući učiti, a da će oni nastaviti. Uvečer mi je otac dao tisuću kuna i rekao da sam ih pošteno zaslužio. Bio sam mu duboko zahvalan i u mislima ga dizao u zvijezde, ali mi je uskoro to veličanje bilo pomućeno. Sjedio sam pored prozora i učio, a onda mi je pažnju privukao nekako ozbiljan razgovor majke s gospođom Bem. “Pa kako ti je to mogao učiniti”, pitala je a onda nastavila: “Pa nesretni je Vlado još uvijek bio živ, a sve i da nije, što ćeš ako i to dijete koje čekaš bude ovako bolesno?” Majka je jedno vrijeme šutjela, a onda tiho odgovorila: “Bit će onako kako Bog hoće.
Bila je to prva moralna dvojba s kojom sa se u životu susreo. U kasnijem sam se životu još susretao s različitim i tada nerazrješivim dvojbama, koje sam barem donekle uspijevao razriješiti tek u poznim godinama moga neočekivano dugog života.
Ovo o čemu pišem događalo se 1942. godine. Nesretni Vlado je uskoro umro, a par mjeseci kasnije majka je rodila lijepu, zdravu djevojčicu. Po kumi je dobila ime Ankica, a po nekom čudnom običaju nikada je nitko nije zvao tim imenom, jer je vrlo brzo dobila “dopunsko” ime Ljilja. I danas je živa i zdrava, svi je zova Ljilja. Ime Ankica samo je u službenim dokumentima.
Prva školska godina u NDH.
Prošao je školski raspust. Pošao sam u treći razred gimnazije. Već sam u samom početku prepoznao “moje” predmete. Prije svega bili su to fizika, kemija i biologija, a dobrim dijelom i hrvatski jezik. Kažem dobrim dijelom, jer sam uvijek mrzio gramatiku. Od jezika smo imali: njemački, talijanski i latinski. Prva dva nam je predavao profesor Demer, svećenik, isusovac. Govorio je devet stranih jezika, u to vrijeme se “mučio” (kako je sam govorio) s učenjem finskog jezika. Bio je izvrstan pedagog, pa sam se i ja uspješno borio s tim predmetima, ali mi je latinski bio najmrži predmet uopće.
Predavala ga je profesorica Zukijević. Nije tu bilo nekavog čitanja i učenja rečenica, nego smo za svaki naredni sat morali naučiti po deset novih riječi, a ja jednostavno ne znam mehanički “bubati”. Lako pamtim značenje rečenice, a riječi pamtim unutar toga. Još je gori način učenja gramatike koji nam je nametala. Ispitivala nas je tako da nam je zadala tri imenice različitih padeških promjena, a onda smo morali mijenjati paraleno. Prvi padež: prva, druga, treća imenica. Drugi padež: prva, druga, treća imenica. … Prava akrobatika, iz koje se malo tko mogao izvući bez pogreške. No ona je bila uporna: prva, druga, treća – prva, …
Zato su mi satovi fizike predstavljali pravo veselje. Konačno sam mogao naučiti ono što sam naslućivao. Za onih tisuću kuna sam od onog starog radioamatera iz Kreke kupio ogromnu količinu materijala, za koji još nisam znao što ću s njim. No, na temelju onoga što sam naučio u školi, za vrijeme polugodišnjeg raspusta sam kod kuće od dvije telefonske slušalice napravio telefon. Od nekakvog tvrdog papira napravio sam zvučnik, pa ga preko baterije spojio s telefonskim ugljenim mikrofonom. Glas je bio prilično izobličen, ali se dobro čulo.
Nisam mogao odoliti, a da to u školi ne pokažem profesoru Pavlovskom. Stari je ruski emigrant uključio zvučnik, a kad se pojavio onaj krkljavi zvuk, lice mu se nekako pomladilo. Sjeo je i počeo pričati o jednom svom kolegi iz školskih klupa. Bio je loš đak, ali je bio toliko dobar iz fizike da su mu neki profesori poklanjali prolazne ocjene iz drugih predmeta i time mu omogućavali da nastavi školovanje. Nakon gimnazije je njegovo dalje školovanje preuzela vojska, a uskoro je postao direktorom vojno-tehničkog instituta.
Na radost ostalih đaka dugo je pričao i na kraju se obratio svima preporukom da svaki od nas odabere onaj predmet za koji ima najviše smisla i da se time bavi više nego što to traži škola.
“Evo vidite”, rekao je, “Filipa zanima fizika, pa je načinio ono što ne bi znao ni neki odličan đak osmog razreda gimnazije!”
…
“Moja sjećanja na minulo stoljeće”