piše: Filip Ćorlukić…Iz knjige “Moje sjećanje na minulo stoljeće”
Prerana i bolna smrt
Moja mlađa sestra Gina (Anđelka) je nakon završetka učiteljske škole jedno vrijeme skupa s Tonćom radila u raznim seoskim školama. Zatim se udala za kolegu učitelja Iliju Mihajlovića i dok sam ja još radio u Maglaju, dobili su posao u obližnjoj Tujnici.
S mužem se dobro slagala, a kao učiteljica postala je vrlo popularna. Na žalost dobila je rak dojke, operirana je, ali bez uspjeha. Jednom sam je posjetio skupa s Olgom i djecom, a ponovno sam je sam posjetio 09. siječnja 1973. Izgledala je izrazito loše. Rak se proširio i u sarkom kostiju, pa je trpila strahovite bolove. Kod nje je bio i liječnik. Kad mi je rekao da joj ne smije povećavati dozu opijuma zbog opasnosti od navikavanja, zaprepašteno sam ga pogledao i ljutito ga upitao o kakvom to navikavanju govori, kad znade da je ona pri kraju. Na moje insistiranje dao joj je injekciju i ona se malo smirila.
Slutio sam da je više neću vidjeti živu. Kad sam odlazio poljubio sam je u čelo, a ona mi se nasmiješila. Taj se osmijeh ne zaboravlja. Umrla je 12. veljače. 1973. godine. Odmah sam kolima otputovao u Tujnicu. ne samo školske prostorije, nego je i dvorište bilo puno svijeta. U jednoj je sobi Gina ležala na odru, uz koji su molile neke žene.
Majku sam našao u kuhinji. Iznenadio sam se kako se mirno ponašala. Sjeo sam s druge strane stola i pitao je kako je, a ona me je upitala znadem li zašto se okupio toliki svijet! Odmah sam bio svjestan da se uslijed snažnog šoka misaono odvojila od stvarnog događaja, pa sam je razgovorom pokušao navesti da saznam nešto više. Ne sjećam se više točno, ali znadem da je govorila o nekim meni poznatim događajima od prije dvadesetak godina.
Tu je bio i liječnik pa sam mu to ispričao, a on je rekao da će joj dati nešto da zaspe i tako ovo lakše prebrodi. Šogor Ilija mi je rekao da će po njezinoj želji biti pokopana pored oca na derventskom groblju Rabić i da je on već sve uredio s grobarom, a da ja odem u Derventu i dogovorim sa svećenikom.
Žpnik “Taliban”
Župnika nisam poznavao pa sam se predstavio i rekao sam zašto sam došao, a on me je zaprepastio svojim odgovorom da ne može obaviti taj vjerski obred jer se Gina nije crkveno vjenčana, nije se pred smrt ispovjedila, niti je primila posljednju pomast!
Nastojao sam ostati miran, pa sam mu prvo rekao da je on poznaje od ranije, pa zna da je bila izrazito dobra osoba, a da je vjerojatno čuo o njezinim dugotrajnim bolesničkim mukama. On me je pažljivo slušao i samo je rekao: “Znam, ali ne mogu jer se nije ispovjedila, niti je primila posljednju pomast”.
Krv mi je navrla u glavu, nikada nisam psovao, ali me je bezočni formalizam toga svećenika toliko razbjesnio da sam vikao na njega, ljutito i gadno ga opsovao, pa zalupivši vrata izjurio iz njegova ureda.
Uhvatila me panika. Znao sam da majka jednostavno ne bi mogla prihvatiti da njezina Gina bude pokopana bez prisustva svećenika. Svećenici s Plehana se vjerojatno ne bi htjeli suprotstavljati derventskom župniku. Tad sam se sjetio ujakova sina Mate Tokića, koji je bio župnik crkve Sv. Roka na Ceru, uz cestu prema Doboju. Kolima smo dosta brzo prešli tih dvadesetak kilometara. Srećom Matu smo zatekli kod kuće. Nije bio znao da je Gina umrla, a za derventskog je župnika rekao: “Ma pusti birokratu, ponaša se kao da nikad nije pročitao Evanđelje.
Pogreb.- Odmah je pristao da dođe na sprovod, zbog župnika neće formalno voditi obred, ali će kao rođak i kao svećenik održati pogrebni govor. Iznenadio sam se koliko se svijeta okupilo na ispraćaju pokojne Gine. Osim mnogo Dervenćana i seljaka iz okolnih sela, u organizaciji maglajske prosvjete i sindikata iz Maglaja je stiglo oko pedeset osobnih automobila, a kako oni nisu mogli prihvatiti sve koji su željeli doći, tvornica papira je stavila na raspolaganje tri svoja autobusa. Svojim govorima od Gine si se osim predstavnika općine, prosvjete i sindikata, govorili i neki kolege. Na kraju je i Mato uzeo riječ i prekrasno je govorio. Bilo je veličanstveno i tužno.
Fužine
Krajem studenog 1973. su započeli radovi na montaži opreme Tvornice drvenjače u Fužinama. Mi smo je projektirali, a ugovorili smo i nadzor, pa je netko od nas stalno trebao biti tamo. Obzirom da sam u tomu ja imao najviše iskustva, dogovorili smo da ja tamo provodim najviše vremena, a ostali da dolaze po potrebi.
Montažu instrumentacije je dobio ATM, a s grupom je došao vrlo sposoban instrumentarac Vinko, tako da tu nisam trebao imati nikakvih problema. Već prema ranije potpisanom ugovoru Industroprojekt je za nadzor vrlo zahtjevne elektroopreme poslao Inženjera Bačeva inače moga dobrog prijatelja kojega sam upoznao još u Etiopiji.
Prikaz okoline i uvjeta rada.
Ovdje neću pisati o radovima i problemima na montaži i puštanju tvornice u pogon, nego ću se više osvrnuti na okolne uvjete rada i Života u tom kraju.
Zbog loših vremenskih uvjeta u Delnice sam došao vlakom. Na gradilištu sam se upoznao s ekipom. Tehnički Direktor je bio mladi i simpatični inženjer Milivoj Tomac. Ručao sam u restoranu neuglednog hotela Bitoraj. Za prenoćište sam mogao dobiti samo ležaj u desetokrevetnoj sobi. Da sam došao automobilom otišao bih preko noći u Zagreb, a ovako sam morao ostati.
Dosta sam putovao, spavao sam u skupim hotelima ali i barakama, ali to u Bitoraju mi je bilo najgore prenoćište. Svi su kreveti bili popunjeni, uglavnom drvosječama, od koji su neki glasno hrkali. Problem s noćenjima riješen je tek krajem zime kad su bili dovršeni tvornički stanovi, pa smo dobili jedan na raspolaganje. U međuvremenu sam ili dolazio na jedan dan, ili sam kasnije skupa s Rudijem noćio u motelu ispred Delnica, jer ni u Delnicama nije bilo pogodnog prenoćišta. Zima je prolazila i svuda se pojavljivao proljetnu ugođaj, ali je Gorski kotar ostajao pod dubokim snijegom. Posebno u Fužinama gdje je bio dvostruko deblji nego u Delnicama.
Fužinari su dobri ljudi, ali previše suzdržani. Oko Fužina su ogromna područja obrasla visokom travom, koju nitko ne kosi jer im ne treba, budući da imaju samo dvije krave. Stoga je bilo vrlo teško nabaviti mlijeko. Ni jaja nitko ne prodaje, jer skoro nitko ne drži kokoši. U Fužinama vlada vrlo zanimljiva mikroklima: dugačke zime s obiljem snijega a ljeta danju topla a noću ugodno svježe. I dok turisti sve masovnije dolaze na Jadran uz koji noći mogu biti vrlo tople tako da je vrlo teško spavati, u Fužinama se izvanredno dobro spava pokriven s dekom ili poplunom.
Pa ipak i pored divne okoline nema ni jednog turista. Ako neki i dođu danju nemaju gdje ručati niti kupiti sok, ili sladoled – a starom “magarećom” cestom do mora je samo petnaestak kilometara. Izgledalo je da turizam Fužinare uopće ne zanima, pa sam bio duboko iznenađen saznavši da su Fužine danas jedno od najprosperitetnijih turističkih odredišta, a onaj nekad kukavni hotel Bitoraj danas je hotel s četiri zvjezdice! Sada turisti noću borave u Fužinama a danju idu na more, ili uživaju u šumskom zraku.
Došli Šveđani
U travnju je iz Švedske automobilima doputovala manja ekipa stručnjaka za nadzor montaže. Oni su na karti vidjeli da su Delnice zračnom linijom udaljene od mora samo desetak kilometra, pa su se zaprepastili su se kad su vidjeli duboki snijeg, a oni su došli odjeveni u ljetnu odjeću. Nakon što su istovarili tehničku opremu i predali je tehničkom direktoru na čuvanje, odmah su krenuli za Rijeku gdje su već imali rezerviran hotel. U Rijeci su pokupovali toplu zimsku odjeći, tako da su na posao dolazili iz Rijeke prigodno odjeveni.
Predavanje u Zagrebu.
Kao što sam već ranije spomenuo, povremeno sam u nekim prigodama držao predavanja iz područja mjerenja i automatske regulacije. Tako sam surađivao i s Narodnim sveučilištem “Moša Pijade”. Par dana oči prvog svibnja telefonski me pozvala direktorica prof. Perica i zamolila da ako ikako mogu doći održati završno predavanje većoj grupi naftaša. Rekao sam da mogu doći tek poslije podne uoči praznika. Dogovorili smo za oko pet sati poslije podne.
Na put sam krenuo kasnije nego što sam imao namjeru, pa mi je suha cesta na koju sam uskoro naišao ulijevala pouzdanje da ću ipak stići na vrijeme. Moj stari dobri Ford nije me iznevjerio, a bilo je i veselje voziti jer cijelim putem vladao divan proljetni dan.
Kad sam stigao u učionici su se svi već bili okupili i prof. Perica im je nešto tumačila, pa kad sam ušao ona je radosno pošla prema meni i iznenađeno me gledala, a netko od naftaša koga sam već od ranije poznavao glasno je upita: “Profo dolazite li sa sjevernog pola?!” Tak tad sam postao svjestan da sam ja u čizmama, debelim hlačama i debelom zimskom džemperu, dok su oni imali laganu proljetnu odjeću.
Gradilište
Posao na gradilištu se odvijao po planskim predviđanjima. Budući da tvornički stanovi još nisu bili popunjeni, stan u kojemu sam bio dopunjen je namještajem, pa mi je preko ljeta i Obitelj tu boravila. Mirko je već bio odrastao dječak pa je sa zanimanjem sve promatrao. Rudi je dobio drugi stan, pa je i njegova supruga došla. Najteže je bilo sa hranom.
Moji su ljeto proveli u Fužinama
ako da sam ja u Zagreb odlazio uglavnom samo po plaću. Subotom i nedjeljom smo odlazili na more. Posao na izgradnji se postupno privodio kraju. Tehnička ispitivanja pokazivala su dobre rezulzate. Moj je posao u Fužinama uglavnom je bio dovršen.